Excerpt for Hrvatske narodne ženske pjesme (muslimanske) by , available in its entirety at Smashwords

Hrvatske narodne ženske pjesme (muslimanske)

By: Mehmed Dželaluddin Kurt

Copyright: Mehmed Dželaluddin Kurt and Ahmet Kurt

Published by Ahmet Kurt at Smashwords

Publisher: Ahmet Kurt, 2017

Editor: Ahmet Kurt

Cover picture: Ahmet Kurt

ISBN for epub: 9781370809875


***


SADRŽAJ

O knjizi

O piscu zbirke Mehmedu Dž. Kurtu

Predgovor

1. Miza materina.

2. Vjerna ljuba.

3. Vjerna ljuba i nevjerni sluga.

4. Hasan-aga i Hanifa bega Omarića.

5. Vjerni vojno.

6. Nemilosna majka.

7. Pneudaja Danni-begovice.

8. Osman-beg i Hana Kapetana.

9. Ale-pehlivan i Morića Begaja.

10. Udovica Salig-aginica.

11. Dvije poluseke.

12. Otmica bega Gjulića.

13. Gondža Meho megju Čifutima.

14. Djevovanje - carovanje.

15. Materina kletva.

16. Zor nevjesta.

17. Ne će cura oca nego sina.

18. Proklêtâ svekrva.

19. Vjerna ljuba i vjerni vojno.

20. Patnje i osveta Ali-begovice.

21. Salatina tatla.

22. Nije blago groši i dukati.

23. Nevjesta i zaova.

24. Djevojka posti za se i dragoga.

25. Dva bijela goluba.

26. Molba lijepe djevojke.

27. Draga o dragom.

28. Nevjesta o svekrvi.

29. Hainin djevojka.

30. Djevojka se s vjetrom razgovara.

31. Zaimova Ema.

32. Ljepši dragi nego li ga kažu.

33. Srdnja dragog na dragu.

34. Djevojka nevjera.

35. Kletva djevojačka.

36. Beg-Emina i Fatima.

37. Draga za dragim.

38. Ne će cura stara nego mlada.

39. Šećer Meho i šećer Mejra.

40. Dva cvijeta.

41. Zateče se danica…

42. Dogji dilber u večer!

43. Dragi - nevjera.

44. Sarajkinje.

45. Gjulbegija Nafiz-pašina.

46. Mahzar pišu Mostarke divojke.

47. Nevjestina tuga.

48. Majka i sin.

49. Djever i neva.

50. Vila i djevojka.

51. Oklada.

52. Nevjesta i zaova.

53. Majkin Ibro.

54. Tužba Ali-begovice.

55. Pobjegla mu draga.

56. Car Sulejman pod Biogradom.

57. Molba sinova.

58. Ali-begovica.

59. Bratac seku u milosti ljubi.

60. Kleveta.

61. Djevojka ga prevarila.

62. Turalića Fata.

63. Ne hvali druge pred svojim dragim.

64. Od sevdaha goreg jada nema.

65. Ali beg se dragoj našalio.

66. Djevojka paša.

67. Jadna ti je Ahmed-begovica.

68. Po madežu poznala ga draga.

69. Gjerzelez Alija.

70. Kćerku daju - robinju udaju.

71. Nesugjenica.

72. Njemkinja Fata.

73. Dragi dragu lipo pozdravljaše.

74. Poruka drage.

75. Zadnja želja.

76. Oj, divojko, dušo moja.

77. Dragi dragoj sitnu knjigu piše.

78. Tugja majka.

79. Nevjernica.

80. Božja kazna.

81. Gondža Meho i Abergzada.

82. Mudra djevojka.

83. Otmica.

84. Pašić Halil-aga.

85. Na rastanku.

86. Aga Hasan-aga.

87. Plemenita Fata.

88. Arvatova Ajka.

TUMAČ turskih, arapskih, perzijskih i manje poznatih riječi.

Gdje je šta


***


O knjizi

Napomena: Tekst o knjizi i piscu zbirke Mehmedu Dželaluddinu Kurtu napisao je Ahmet Kurt (avgust 2017)

Zbirka u punom nazivu glasi: Hrvatske narodne ženske pjesme (muslimanske).

Svezak prvi.

Sabrao i uredio Mehmed Dželaluddin Kurt (Hafiz Mostari).

Hrvatska dioničarska tiskara, Mostar 1902.

Ostali naslovi:

Muslimanske narodne ženske pjesme

Bošnjačke narodne ženske pjesme

COBISS.BH-ID 92851719

Ova knjiga pod odrednicama ”Women Folk songs, Croatian” ili ”Ballads, Croatian” se nalazi u katalozima više svjetskih biblioteka. Bez obzira na nacionalnu nominaciju u tim odrednicama, uzrokovanu naslovom zbirke, nesumnjivo je da sabrane narodne pjesme obrađuju i opisuju običaje, nazore, porodične odnose, vjerske propise i osjećanja, obuću i odjeću, hranu i arhitekturu iz miljea muslimanskog naroda u Bosni i Hercegovini i krajevima današnje Mađarske, Hrvatske, Srbije i Crne Gore gdje su muslimani – danas zvani Bošnjaci, u doba Osmanskog carstva, živjeli.

Knjiga je prava riznica za istraživače bosanskog jezika i historije, etnografe i psihologe, kako je još 1903. godine u recenziji knjige napisao Rajko Perušec (1854-1917), slovenački lingvist, pisac, prevodilac i bibliograf.[1] Victor Tausk (1879-1919), jedan od prvih psihoanalitičara i kolega Sigmunda Frojda, objavio je u časopisu Die neue Revue u decembru 1907. godine prevod na njemački pjesmu broj 20, Patnje i osveta Rizabegovice (Die Leiden und die Rache der Rizabegovica).[2] Tokom više od sto godina, koliko je prošlo od objave zbirke, knjiga je pominjana ili bila predmet istraživanja u više od dvije stotine drugih radova. Poslednji rad (2014) obrađuje antroponime i toponime navedene u zbirci.[3]

U više knjiga i publikacija izdatih između dva svjetska rata, te izdanjima Hrvata koji su živjeli u inostranstvu poslije 1945. godine[3a], navodi se da: ”Kurt tumači u predgovoru knjige, da riječ ”Madžar” ne znači čovjeka mađarske narodnosti, već naprosto svakog kršćanina, katolika. Tako i danas u Krajini, Turskoj Hrvatskoj, npr. oko Bišća, zovu kato­like ”Madžarima”. Prema tomu izgleda, da ovdje riječ ”Hrvat” označuje muslimana.”

Ovaj navodni tekst iz predgovora zbirke može se naći na desetinama portala, često nacionalističkog sadržaja i profila. Treba reči da taj navodni tekst Mehmed Dž. Kurt nije uopšte napisao u svojoj knjizi, što se čitaoci mogu uvjeriti čitajući njegov predgovor ovdje. Možda je on, da bi potkrijepio svoje hrvatsko nacionalno opredjeljenje, kao prvu u zbirci stavio pjesmu Miza materina, koja možebitno upućuje na zaključak da su tadašnji muslimani ustvari pripadnici hrvatskog naroda, ali to nije napisao u predgovoru. U predgovoru, na strani 11, Kurt odaje priznanje dr. Luki Marjanoviću, dvorskom savjetniku i sveučilišnom profesoru, koji je uložio veliki trud na sakupljanju narodnih pjesama po Bosni. U predgovoru svoje zbirke Hrvatske narodne pjesme, što se pjevaju u Gornjoj Hrvatskoj Krajini i u Turskoj Hrvatskoj (Sabrao Luka Marjanović, svezak I, Zagreb 1864. Troškom i tiskom A. Jakića) Marjanović je naveo da:” Za stanovnike turske Hrvatske[3b] neznam pravo, što su, jer ne govore niti da su Srbi niti Hrvati, već su Madžari i Bošnjaci, a govore jezikom bosanskim ili bošnjačkim.

Knjiga je veličine 203x140 mm, debljine oko jedan centimetar i sadrži 239 stranica. Štampana je u Hrvatskoj dioničkoj tiskari u Mostaru na dvanaest araka velikog formata. Izlazi u novembru 1902. godine sa cijenom od jedne krune i šezdeset helera.

Pojedine stranice su ilustrovane vinjetama sa cvijetnim motivima, pticama i pčelama, pogledajte slike dolje.

Mehmed Dž. Kurt je morao štampati na kraju knjige ispravke, ”Štamparske pogriješke”, jer je urednik, ne poznavajući dovoljno izvorni bosanski jezik, ispravio njegove riječi nena u neva, pobiže u pobježe, sevdahluk u sevdaluk, safun u sapun, pivaše u pjevaše, i tako dalje.[4] Pošto njegovu zbirku publikujemo kao e-knjigu ove ispravke smo upisali na odgovarajuća mjesta. Fotografija 239. stranice iz originalne zbirke sa ovim štamparskim greškama nalazi se na kraju knjige.

Kako bi budući istraživači ove zbirke mogli u svojim radovima navesti broj stranice, bez uvida u originalno štampano djelo, početak nove stranice označen je ovako: ▼str. 128.

U ovoj e-knjizi svi tekstovi su potpuni isti kao u originalu. Tako imamo razmak između riječi i dvotačke ili tačke i zareza. Tačka je nekad poslije završnog navodnog znaka, a nekad prije njega.

U predgovoru M. Dž. Kurt navodi da je sve pjesme sabrao u Mostaru od svoje majke Nazife, kćerke hadži Mehmed-aga Selimhodžića iz Mostara. Kako mu je ona sama rekla, sve je pjesme naučila od svoje nene, koja je držaše kao oči u glavi, jer bješe ostala u svojoj šestoj godini sirota bez oca i majke. Njegova majka je rođena 1858. godine u Mostaru. Kao šestnaestogodišnja djevojka udaje se za Mustafu Kurta, sina Mehmed-age i unuka hadži Nuhan-age alemdara Kurta, vidi rodoslov dolje. Rodila je šest kćerki i šest sinova. Znamo da je bila nepismena, jer je jednu punomoć 1920-tih godina ovjerila rukoznakom.[5] Godine 1864. ostala je siroče, od kada je preuzima nena. Od svoje nene, koja je živjela negdje od 1818. do 1890. godine, Nazifa je naučila pjesme, koje je zapisao sin Mehmed Dželaluddin Kurt. Godine 1902. kada je zbirka objavljena majka Nazifa je imala 44 godine.

E-knjigu Porodica Kurt iz Mostara možete preuzeti ovdje: https://www.smashwords.com/books/view/644124


***


Mehmed Dželaluddin Kurt (1876-1944), sin Mustafe

Mehmed Dželaluddin Kurt rođen je u Mostaru gdje je završio mekteb, ruždiju i medresu. U Sarajevu završava Šerijatsku sudijsku školu. Poslije odluke hrvatsko-slavonske Zemaljske vlade 1892. godine da se „svršenicima sarajevske šerijatske sudačke škole dozvoli upis na Pravni fakultet i polaganje državnih ispita“, upisuje se na studije prava u Zagrebu. Tako je Mehmed Dželaluddin postao drugi Bošnjak koji je iskoristio to pravo. Prvi je bio njegov sugrađanin Osman Nuri Hadžić koji se upisao 1893. godine. Boravak u Zagrebu prvih muslimana iz Bosne i Hercegovine, krajem XIX i početkom XX stoljeća, u književnom, kulturnom i političkom smislu usko je povezan s Antom Starčevićem i Strankom prava. „Starčevićev liberalni nacionalizam, oslobođen svih konfesionalnih natruha, doktrinarno oporbenjaštvo, turkofilija i izrazita sklonost prema islamu, magnetski su privlačili prvi postosmanski bosanski muslimanski intelektualni naraštaj, zaokupljen idealom harmonizacije islamske tradicije i glavnih tekovina europske modernosti“. [6] Nakon dolaska u Zagreb Mehmed Dželaluddin je počeo objavljivati prepjeve i prevode s turskog i perzijskog jezika u književnom listu Pobratim, potpisujući se kao Hafiz Mostari. Privukao je pažnju odlaskom banu Kuenu Hedervariju obučen u učeničko odijelo sa sabljom i fesom. U Zagrebu je bio član odbora i opunomoćenik Hrvatskog potpornog društva Napredak za Hrvatsku i Slavoniju. „Odbor je sa povjerenikom, g. Kurtom, koji je požrtvovno svoj posao vršio, skrupulozno obračune sviđao“. [7] Nakon povratka u Mostar objavljuje knjigu ”Hrvatske narodne ženske pjesme (muslimanske)” koje je posvetio „neumrlom hrvatskom otadžbeniku doktoru Anti Starčeviću, prijatelju islamskog naroda“. U knjizi Zlatka Hasanbegovića ”Muslimani u Zagrebu 1878. – 1945”, na strani 35 pogrešno je napisano da je on unuk Ahmed-age Kurta koji je hercegovačkim franjevcima ustupio svoju zemlju za gradnju širokobriješkog samostana. Istina je da je njegov djed Mehmed brat Ahmeta-age koji je franjevcima prodao pomenutu zemlju. Mehmed Dželaluddin je također bio jedan od osnivača Hrvatskog pjevačkog društva Hrvoje u Mostaru.

Velika je greška gledati nacionalne pokrete na kraju XIX i početkom XX stoljeća današnjim očima kada su nacije na prostoru bivše Jugoslavije već formirane. Muslimanski modernisti, u prvom redu Savfet-beg Bašagić, Osman Nuri Hadžić, Mehmed Dželaluddin Kurt i drugi, bili su protivnici panislamizma i vezivanja sudbine Bošnjaka za Tursku. Svjedoci su tragike svojih sunarodnjaka Bošnjaka koji su se iseljavali u Tursku, za njih potpuno stranu zemlju čiji jezik nisu ni znali. Vidjeli su dekadenciju begovata koji se grčevito protivio promjenama i školovanju svoje djece. Mostarac Osman Nuri Hadžić navodi da je, što se tiče muslimana, „na jedan potpis dolazilo devet otisaka palaca ili kažiprsta“ ili da je ”više katoličkih mladića svršilo srednja i viša učilišta samo iz jedne travničke mahale iz Dolca, nego li nas muslimana iz cijele Bosne i Hercegovine.” [8]

Muslimansko pitanje i nacionalna određenja na razmeđu devetnaestog i dvadesetog stoljeća najkraće je opisao prof. Ivo Banac u svojoj knjizi ”Nacionalno pitanje u Jugoslaviji”, Globus, Zagreb, 1988., odjeljak Muslimani Bosne i Hercegovine:

Premda je broj muslimanskih intelektualaca, koji su se izjasnili kao Hrvati u prvoj polovici XX stoljeća, premašio broj onih koji su sebe smatrali Srbima, možda u omjeru deset prema jedan, barem trećina muslimanskih intelektualaca i velika većina običnih Muslimana izbjegavala je da bude zahvaćena bilo kojim procesom nacionalizacije. Bosanske muslimanske mase nagonski su osjećale da zahtjevi za njihovim nacionalnim određenjem bilo na hrvatsku ili na srpsku stranu cijepaju njihovu zajednicu, osobito stoga sto je hrvatsko srpski spor bio neobično žestok u Bosni i Hercegovini. Biti Srbin-Musliman značilo je zapravo biti anti Hrvat, i obrnuto. To ne znači da muslimanski seljaci, gradski obrtnici i mase te pripadnici niže ilmije nisu davali prednost jednoj ili drugoj strani u velikoj bosanskoj igri. Prije aneksije (1908.) oni su općenito bili skloni suradnji sa Srbima, braneći nominalni otomanski suverenitet nad Bosnom i Hercegovinom, premda, dakako, iz drugacijih razloga nego Srbi, koji su željeli spriječiti definitivno uključivanje Bosne i Hercegovine u Austro-Ugarsku, čime su zapravo pripremali tlo za njeno uključenje u Srbiju.”

Vidimo iz raznih spisa da je Mehmed svoje drugo ime Dželaluddin pisao sa duplim suglasnikom „d“ – takozvanim geminatom, što su upotrebljavali obrazovani Bošnjaci koji u izvjesnoj mjeri poznaju arapski ili turski jezik. [9]

Poslije osnivanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, 1918. godine povukao se iz javnog života, te radio kao advokat u Sarajevu gdje je i umro. 11. marta 1919. godine vlasti Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca hapse[10] Mehmeda Dželaluddina radi navodne krivnje u antisrpskim demonstracijama koje su nastale 1914. godine poslije ubistva Franca Ferdinanda u Sarajevu.

U više dokumenata koji se nalaze u Digitalnoj zbirci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti ime Dželaluddina Kurta piše se, pogrešno, Džebahudin.

U Mostaru je bio oženjen sedamnaest godina mlađom Hatidžom Hadžić, kćerkom Avdage i bogatom nasljednicom. Iz iste familije je i Osman Nuri Hadžić koji je sa Mehmedom Dž. Kurtom zajedno studirao pravo u Zagrebu. Dobili su sina Burhanudina koji umire kao novorođenče. Hatidža također umire 22. aprila 1918. godine od tuberkuloze u svojoj dvadeset petoj godini života. Rano preminula Hatidža bila je vlasnica zemljišta u više hercegovačkih sela ukupne površine preko osam stotina dunuma. Hatidžina majka Duda, rođena Tikvina, u ime svoja tri, tada malodobna sina, Mehmeda, Ahmeta i Mustafe Hadžića, sudski se spori sa svojim zetom, udovcem Mehmedom Dželaluddinom Kurtom. Predmet spora je bila imovina koju treba obuhvatiti ostavinskom raspravom. Parničenje je trajalo više godina. Na kraju je Mehmed Dž. Kurt dobio 1/4 (jednu četvrtinu), a majka njegove umrle žene 3/4 (tri četvrtine) posjeda umrle Hatidže. Mehmed se ženi sa Hašemom Kasumagić sa kojom nije imao djece. Umire u Sarajevu 1944. u svojoj šezdeset šestoj godini. Njegovu udovicu Hašemu ženi njegov mlađi brat Ahmet (1888-1957) kada je ostao udovac poslije smrti svoje žene Aiše, rodom iz Nevesinja iz porodice poznatog Savfet-bega Bašagića.

FUSNOTE

[1] Časopis Ljubljanski zvon, 1903. godina 23, broj 6.

[2] „Viktor Tausk (rođen u Žilini) je započeo preradu književnog materijala naših krajeva, te dao odličan uvod za svoje kasnije novelističke diskurse u kojima dominira južnoslavenska dimenzija. Izrazito mu je uspjela sprega književnosti i psihoanalize i ovi su prevodi na neki način bili tek uvod u njegovo kasnije literarno-psihoanalitičko opredjeljenje“

Jasmina Zlatarević, Južnoslavenski baladni sižei u svjetlu psihoanalitičke tradicije. Časopis BOSANSKI JEZIK 12 (2015), str.97-111, Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli, Tuzla 2015.

[3] BABIĆ, Maja, Antroponimi i toponimi u zbirci pjesama Mehmed-Dželaluddina Kurta : završni magistarski rad / Maja Babić. – Tuzla : [M. Babić], 2014. – 68, COBISS.BH-ID 1024477438

[3a] Naprimjer u: Središnje književno narječje i njegovi novi protivnici, 1920,

Antun Bonifačić, Vinko Nikolić, Croatian review, Volym 1 1951. Buenos Aires,

Vatro Murvar Hrvatska i Hrvati, 1953.

[3b] Turska Hrvatska (njem. Türkisch Kroatien, tal. Croazia turca, fr. Croatie av Turc) zvali su se prostori između rijeke Vrbas na istoku (grad Jajce, Banja Luka), zatim na sjeveru prostor južno od rijeke Save, i sve do planine Dinare na jugu, graničeći prema zapadu sa današnjom granicom između Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

[4] Alija Isaković, Vid bosanskog jezika, Anali Gazi Husref begove biblioteke u Sarajevu, knjiga 19-20, 2001. str. 301-306

[5] RUKOZNAK – Pisar ili sudija povukli bi na mjestu za potpis perom umočenim u tintu nekoliko crta jednu preko druge, koje bi onda nepismena osoba malo razmazala prstom.

[6] Zlatko Hasanbegović, Muslimani u Zagrebu 1878.-1945, BEHAR br 74-75, novembar-decembar 2005

[7] fra Andrija Nikić, Utemeljenje hrvatskoga potpornoga društva (Napretka), CCP 52 (2003), str. 145

[8] Osman Nuri Hadžić, Muslimansko pitanje u Bosni i Hercegovini, Prvi dio, preštampano iz Obzora, Tisak dioničke tiskare Zagreb, 1902. str. 95

[9] dr Ismet Smailović, Muslimanska imena orijentalnog porijekla u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1990. str. 63

[10] Novine Narodna Sloboda broj 21 od 12. 3. 1919. Pored Mehmeda Dželaluddina Kurta uhapšeni su Šćepo Smoljan, Stjepan Čolić, Ivan Bebek, Rafo Palandžić, Marijan Vujica, Drago Doko, Vlado Bauk, Mustafa Bajrović, Muharem Puzić, Nazif Efica i Ibro Krčenda.


***


▼str. 1

▼str. 2

Vlastitom nakladom pisca.

▼str. 3

NEUMRLOM

HRVATSKOM OTADŽBENIKU

DRU ANTI STARČEVIĆU

PRIJATELJU ISLAMSKOG NARODA

U ZNAK NAJDUBLJE HARNOSTI

POSVEĆUJE SABIRAČ.

▼str. 4

Prazna stranica – lijevo

▼str. 5

PREDGOVOR.

Baveći se vrlo mnogo proučavanjem narodnoga blaga, a osobito narodne poezije, uvidjeh, da su mnogi naši sabirači u svojim zbirkama iskrivljivali narodno blago, a osobito narodne ženske pjesme.

Listajući te njihove zbirke, na prvom mi je mjestu udarilo u oči to, što su im zbirke pune naših - naših muslimanskih pjesama i to s malom preinakom, a zbirke nose naslov : „Srpske pesme“, neke iz Bosne, a neke iz Hercegovine.

Ta gruba falzifikacija baš me je i nagnala, da se dadem na ovaj posao : da sabirem ženske pjesme i da ih iznesem pred svijet onako, kako sam ih čuo iz usta narodnih i da može svak, poregjujući ih sa ženskim pjesmama nekih

▼str. 6

„srpskih” sabirača, razabrati veliku pogrješku onih, koji pokradoše mnoge narodne pjesme iz islamskoga svijeta, što žive u ovim hrvatskim zemljama - u Bosni i Hercegovini i presadiše ih u svoj vrt pod slavno „srpsko“ ime, da tako svijet prevare i oči mu zaslijepe.

Mi tugjo umijemo poštovati, nama je svačije sveto, ali koliko tugje poštujemo, toliko svoje ljubimo ; mi se svim, što je naše, dičimo i ponosimo, kitimo se svojim perjem i letimo njime ; tugjega ne ćemo, pa makar i bilo bolje od našega ; ali ko takne u naše perje, tomu znamo pokratiti šape i stati mu na put. Lako je cvijeće trgati po baščama, kad se čovjek nikoga ne boji, kada zna, da baščovana nema, pa još lakše, kada misli, da se to nikad ni saznati ne će, da ga niko za to na odgovornost pozvati ne će!

Al' pričekaj iza gore vuče,

Za nedjelo odgovarat treba,

Bilo ovog ili onog sv'jeta.

Kada je veliki srpski Vuk - Vuk Stefanović Karadžić - počeo sabirati narodno blago, on je za stalno više nego uvjeren bio, da će sve blago, što ga bude on ugrabio i pod „srpskim” imenom izdao, biti kao sveto pismo, da nikad niko tomu ne će prigovoriti, da se nikada iz onog elementa, čiji je vrt on naj-

▼str. 7

prije počeo i najviše operušao, ne će niko naći, koji će se dati na istraživanje i proučavanje svoga narodnoga blaga - tog bisera i dragog kamenja.

Makar mislio i radio što mu i kako mu drago, ali ja velim njemu i njegovim ljudima, koji ga u tom zanatu naslijediše : „Vr'jeme kule niz Kotare gradi vr'jeme gradi, vr'jeme razgragjuje”

Da pogjemo dalje, da progovorimo koju o tim sabiračima i o pjesmama, makar i ukratko. Što rekoh, da su Vuk i drugi sabirači, koji njegovim tragom pogjoše, nebrojeno hrvatsko muslimansko blago pokrali i u svoj ga vrt presadili, pa ga pod isključivo imenom „srpskim“ izdali, je li to istina ili ne? - Istina i ništa drugo nego sama sušta istina, koju niko na svijetu ne može pobiti! Ko je bar jednom u svom životu stupio u Bosnu i Hercegovinu, pa imao prilike da se druži s muslimanima i ko je makar koliko bilo poznao duh muslimanski, taj će čitajući pjesme „srpskih sabirača“ na prvi pogled vidjeti, da je silesiju pjesama u njihovim zbirkama stvorila bujna mašta islamskog svijeta, a oni da su samo mijenjali imena muslimanska, što su u pjesmama, i tako te pjesme preko noći osvanuše prave i zgoljne „srpske pesme“.

▼str. 8

A koji je od tih sabirača najviše preokretao to naše blago? - Najviše Veliki Vuk - kako gore spomenuh - jer je on znao ne samo mjesto imena Meho ili Fata metnuti Jovo ili Mara, nego po svom planu i cijele naše narodne pjesme izvrtati.

Ne ću ovdje da na dugo razlažem, kako se imadu sabirati narodne pjesme i na što se sve pri tom ima paziti, nego ću samo spomenuti, da je prvo i glavno pravilo u sabiranju narodnih pjesama, da se ostavi sve onako, kako je izišlo iz usta narodnih, da se štampom opet netaknuto povrati narodu, te da se tako ta jedina baština, taj sveti amanet naših pregja sačuva našem potomstvu.

„Srbi“ u svom zanesenom i intolerantnom „srpskom“ fanatizmu, mrzeći i prezirući sve što je islamsko, ne samo da se našim blagom, koje s dana u dan falzificiraju, ne mogu zasititi, već imade i takvih zanesenjaka, koji htijući nanijeti ljagu Islamu, našoj svetoj vjeri, kažu, da su sve današnje pjesme, što se pjevaju, „stare srpske pesme“, a pod utjecajem Islama da se nije ništa razvilo, već da je Islam mnogo koješta uništio.

Ovim zanesenjacima i progoniteljima Islama dokazivati, što se je sve razvilo pod utjecajem

▼str. 9

Islama u ovim krajevima kod ovog dijela hrvatskog naroda - kod islamskog elementa bilo bi kao pucati u oblake.

I ako je naš narod po krvi i jeziku jedan - hrvatski narod - pa se jedni zvali muslimani, a drugi katolici ili hrišćani, opet je ponajviše vjerskim utjecajem i s drugih razloga svaka vjera udarila i neki osobiti pečat u tvorevinama svojih vjernika.

Vidimo i jedan i drugi elemenat hrvatskoga naroda, koliko se brinu i trude proučavajući svoj narod, sabirući sve što je narodno, a osobito narodne bilo muške ili ženske pjesme, jer što je narodnog znanja, ljepote, nakita i mudrih izreka - to je skoro sve u narodnoj pjesmi. A kako smo mi muslimani u tome stali. - Kao i u svim drugim stvarima.

Ni jedan elemenat hrvatskog naroda ne može se podičiti tvorevinama svoje mašte kao mi muslimani ; ali badava sve to. Nama nije stalo do toga. Kao po svim drugim zemljama, tako isto i kod nas, od kako je prodrla kultura, narodnoj je pjesmi odzvonilo, i pričekajmo još kroz malo vrijeme, pa će je nestati i kod nas. Što se bude za vremena sabralo i štampalo, to će i ostati, a drugo će sve zauvijek propasti.

▼str. 10

Na tisuće junačkih pjesama leži u narodu našemu, a ženskima ni kraja nema, sve ljepša od ljepše, sve sami biser i kamenje drago, što baš nama služi na čast i diku, čime se najviše pred svim svijetom možemo dičiti i ponositi. No mi svemu tom ne dajemo nikakve važnosti, to su kod nas sve Marine mrngjelice.

To bi sve po nama propalo, da ne bijaše ljudi, koji iz ljubavi prama svojoj jednokrvnoj braći, držeći se one divne pjesničke izreke : „Brat je mio, koje vjere bio“, žrtvovaše se i mnogu godinu svoga života posvetiše oko sabiranja naših junačkih i ženskih pjesama, to nam tako sačuvaše tu jedinu baštinu naših otaca. Eto vam tu na prvom mjestu presvijetlog gosp. Koste Hörmanna, dvorskog savjetnika, koji je došao u Bosnu i upoznavši se s našim elementom, vidje, da tu leži neiscrpiva blagajna narodnoga blaga, pa koliko za opću korist, toliko iz ljubavi prama svojoj jednokrvnoj braći, posveti se toliko godina sabiranju naših junačkih pje- sama, pa nakon teškog truda i napora okiti nas našim cvijećem iz naših vrtova. Kako „Matica Hrvatska“ gleda i nastoji, da u kultiviranju hrvatskog naroda priteče svim svojima bez raz- like vjeroispovijesti u pomoć u svakoj grani

▼str. 11

znanja i umijenja, tako se je već od god. 1879. dala na sabiranje narodnih hrvatskih pjesama. „Matičini“ ljudi, neki boraveći u Bosni, a neki putujući Bosnom, naročito radi proučavanja ovakih stvari, počeše sabirati narodne hrvatske pjesme po Bosni, što izmegju ostaloga, oko naših junačkih i ženskih pjesama uložiše najviše truda i već za nekoliko godina ponudiše cjelokupnom hrvatskom narodu dvije ogromne i moderno uregjene zbirke muslimanskih junačkih pjesama pod uregjivanjem zaslužnog hrvatskog književnika i daleko čuvenog poznavaoca narodne hrvatske pjesme, dra Luke Marjanovića, dvorskog savjetnika i sveučilišnog profesora.

Mi muslimani Bosne i Hercegovine, koliko su nas zadužili Hörmann i mila naša „Matica“ sa svojim urednikom i drugim ljudima, koliku zahvalnost njima dugujemo, to sada ni sami ne znamo niti procijeniti možemo, to ćemo istom kasnije znati, kada budemo znali, koliko taj rad stoji truda i materijala i od kakove je najviše važnosti.

Pjesme su se do danas slabo sabirale iz usta pjevača muslimana, a i po ovima, što ih imade, vidi se, da je uz opći oblik i nakit narodnih pjesama muslimanskih nešto samosvojno, ro-

▼str. 12

gjeno. Kroz te pjesme vije neki novi vjetrić, kako to lijepo dokazuje zbirka „Matice Hrvatske“. Pa nije svejedno, ako mjesto Mehe metneš Jova, a mjesto Fate Mara. Pjesma izgubi ono svoje osobito, rogjeno, izvrgne se u šablonu. A tako je radio Vuk. Tim je mogao za čas da udovolji i posluži svojim „srpskim“ idejama, da pred Evropu iznese „srpsko“ narodno blago, da time promakne slavu „srpskom“ imenu - ali istina opet izlazi na vidjelo. Da to više nijesu narodne pjesme, ne treba ni spomenuti. Kako se „Srbi“ ljute i mahnitaju, kad se narodna pjesma ne okrsti njihovim imenom, jer misle, kao da je narodna pjesma bogodana samo „Srbima“, da je to samo njihov monopol. A nas kako da ne boli i ne peče, kada nam se to blago ne samo otimlje, nego iskrivljuje i nagrgjuje, kada se u njemu satire onaj rogjeni naš pečat, te se svim i svačim navlači na „srpski“ kalup! Prste sebi - pa neka se svako kiti svojim perjem.

Vazda se od vuka vučići legu, te tako i od tog „srpskog“ vuka dogje nekoliko vučića, koji se njegovim tragom povukoše. Evo vam Grgjić-Bjelokosića, Davidovića, Mirkovića, Pe- tranovića i Milanovića, koji su se povukli Vukovim tragom, te zasukali uz ruke rukave širom Herceg-Bosne i sabirali mnogo „srpsko“

▼str. 13

blago iz hrvatsko-muslimanskog perivoja, pa ga pod „srpskim“ imenom u svojim zbirkama izdali. Još mi je spomenuti „Bosansku Vilu“, da se je i ona odavna Vukovim tragom povukla, jer neprestano iznosi nekakove „srpske umotvorine“, ali samo muslimanske pjesme, gdje nema ama baš ni jednog hrišćanskog imena. Pa nas čak i ”Bos. Vila“ hoće da posrbi! Sami Grgjić-Bjelokosić iznio je iz Mostara u svojoj trećoj knjizi „Iz naroda i o narodu“ preko šezdeset ženskih pjesama, i još veli : „Iz srpskog nar. vrta“?! Gotovo sve pjesme, koje su mu u zbirci iz Mostara, muslimanske su, a on je samo imena izmijenio i prekrojio ih, kako se njemu bolje slaže. Ta i sami ga neki hrišćani ukoriše radi prekrajanja narodnoga blaga.

Svako pozna, da u Mostaru od vajkada, a isto i sada katolici i muslimani ikavski govore, a moj je Grgjić-Bjelokosić svoje pjesme jekavački pisao, a na nekim je mjestima bio toliko zanesen, da je čak i ekavski koji stih napisao, kao što u pjesmi : „Draže lice i od pašaluka“, na strani devetoj odozgor u četvrtom stihu, koji glasi ovako : „To Jovanu drago ne bejaše“. A je li ikada iko čuo u Mostaru ekavsko narječje? Biće sigurno, kada je Grgjić-Bjelokosić bilježio svoje pjesme, da je na „Zasta-

▼str. 14

vine” uši slušao, pa mu se nehotica omaklo!? Još je Grgjić-Bjelokosić na stotine mjesta riječi krivo napisao, a neke i krivo protumačio, kao što to rade svi „srpski“ sabirači, na što se doskora mislim opširnije osvrnuti. Ja bih još ovakima savjetovao, ili da se prija sporazume i zaištu upute od onih ljudi, koji su upućeni u narodno blago, koji znadu, šta sve treba imati na umu u sabiranju narodnoga blaga i kako se treba u tome poslu držati, ili da sebi ruke potegnu, da ne ostaju čičava repa, kao Grgjić-Bjelokosić i većina drugih „srpskih“ sabirača. Ali je neoprostiva pogrješka i prava ćuška znanosti, što sabirači „srpski“ iskvariše i falzifikovaše narodno blago, što se svuda čuvahu ikavštine kao groma, jer znadu, da je ikavština glavni biljeg hrvatstva.

Pravi ljubitelji znanosti i naroda ne smiju biti tjesnogrudi ni prodavati laž za znanost, te time nanositi neizrecivu štetu istini i narodu. Sada da prijegjem na svoje pjesme i ukratko kažem, gdje sam ih i od koga sabrao.

Sve pjesme, što su u ovoj prvoj knjizi, sabrao sam ih u Mostaru od svoje majke Nazife, rogjene Hadži Mehmed-aga Selimhodžić iz Mostara. Kako mi ona sama reče, sve je pjesme naučila od svoje nene, koja je držaše kao oči

▼str. 15

u glavi, jer bješe ostala u svojoj šestoj godini sirota bez oca i majke.

Druge pjesme, koje sam sabrao od pojedinih naših hanuma, koje su sa mnom u rodu, pa se ne kriju od mene, ostavio sam ih za drugi i treći svezak, što ih ako Bog da iza ovoga mislim tiskati i darovati svome milom hrvatskom narodu.

Znadem, da će mi mnogi prigovoriti sa „srpske“ strane, osobito zbog toga, što sam svoje pjesme nazvao hrvatskim imenom. - No baš da vidimo, da li je pravo to, što sam ih tako nazvao? - Pravo, da ne može pravije biti. Ja mislim, ni jedan malo pametan „Srbin“ ne će mi tome ni najmanje prigovoriti, kada se samo to zna, da se do sada nije našao ni jedan „srpski“ naučnjak, da je ikavsko narječje „srpsko“, a da bi porekao, da nije hrvatsko. Ovako mislim, da ne može ni otkuda biti prigovora imenu mojih pjesama : „Hrvatske narodne ženske pjesme (muslimanske)“, jer sam time označio, da su moje pjesme sabrane od islamskog svijeta, koji je i po nauci samih „Srba“ u Mostaru samo hrvatski. A onima, koji svojataju sve, osim čakavaca uz more, za se i za svoje „srpske“ ciljeve, ne velim ništa. Razbor se ne može, a i ne će boriti sa šovinizmom i fanatizmom. Zaman je slijepcu govoriti o žarkom suncu i tihoj mjesečini, kao i

▼str. 16

takovim ljudima, da smo mi po starini, po srcu i po osjećajima Hrvati, da ljubimo svoje ime, da na toj osnovi zidamo i budućnost svoju. Mila nam je starina naša, draga i sveta djedovska vjera - naš sveti Islam, pa se ne ćemo toga odreći, dok je u nama zadnje kapi krvi. U nenadanoj trzavici, na prelomu starog i novog života, nije ni čudo, da se naše staro narodno ime ne grana onako, kako bismo željeli. Ali zrno je zdravo, zemljište naše tugji kukolj zarazio nije, pa nema sumnje, da će zrno brzo proklijati i željkovanim plodom uroditi. Samo čistimo ono tugjega kukolja i radimo, radimo! Svako neka nosi svoj kamenčak.

A Ti, hrvatski narode, primi ovu kitu mirisavog cvijeća iz prekrasnog hrvatskog perivoja, od svog vjernog sina, koji ju je odavna kititi počeo i sada dokićenom kitom, na izlazu staroga vijeka, a na početku novoga - na početku bolje sreće za naš narod - kiti njome svoj mili narod, neka znade, da ima vjernog sina, koji mu obećaje do zadnjeg časa svoga : raditi za hrvatsku stvar i za svoj mili narod.

U Mostaru, početkom svibnja 1902.

Mehmed-Dželaluddin Kurt


***


▼str. 17

1

Miza materina.

Pošetala miza materina,

Ala pirga na pirgu,

Nek se pirga širi,

Ala Hrvat na Madžar',

Nek se Madžar ljuti!

Na njojzi su do trihu stana,

Ala pirga na pirgu,

Nek se pirga širi,

Ala Hrvat na Madžar',

Nek se Madžar ljuti!

Jedan crven od crvene svile,

Ala pirga na pirgu,

Nek se pirga širi,

Ala Hrvat na Madžar',

Nek se Madžar ljuti!

Drugi bijel od bijele svile,

Ala pirga na pirgu,

Nek se pirga širi,

Ala Hrvat na Madžar',

Nek se Madžar ljuti!

▼str. 18

Treći mavi, što bećare mami,

Ala pirga na pirgu,

Nek se pirga širi,

Ala Hrvat na Madžar',

Nek se Madžar ljuti!


***


2.

Vjerna ljuba.

Vigjoh čudo, prija nevigjeno,

Gje se diver nevisti moljaše :

„Ljubi mene, moja nevistice,

Do jeseni, dok se ja oženim,

Ja l' najdulje, dok mi bratac dogje”

Njemu veli Alibegovica :

„Prija mene poljubila ćorda,

Prija ćorda Alibega moga“.

To diveru vrlo muka bilo,

Pa on uze divit i kalema

I hartije knjige bez jazije,

Pa on piše knjigu šarovitu,

Pa je šalje bratu Alibegu.

Šta je diver u knjizi kitio :

„Čuješ li me, brate Alibeže,

Dobro gledaj, što ti knjiga kaže :

▼str. 19

- Ljuba ti se mamom pomamila,

Pred dvorom je čador razapela :

Ona svrće znano i neznano,

Ona ljubi i staro i mlado“.

Kada knjiga Alibegu dogje,

Knjigu uči beže Alibeže,

Knjigu uči, a suze proliva,

Pa govori beže Alibeže :

„Ljubo moja, tri žalosti moje!

Da bi reko bratu Sulejmanu,

Da te baci u vodu studenu,

Ljubo moja, odviše si lipa ;

Ribe će ti nagrditi lice,

Dosti sam ga naljubio kleta!

Ljubo moja, tri žalosti moje!

Da bi reko bratu Sulejmanu,

Da te siče po bilome vratu,

Dosti sam ga pusta nagriskao!

Ljubo moja, tri žalosti moje!

Da bi reko bratu Sulejmanu,

Da te siče po svilenu pasu,

Može čedo po bilome vratu.

Ljubo moja, tri žalosti moje!

Što te nikad preboliti ne ću,

Al' to tebi od Boga sugjeno“.

Sve mislio, na jednu smislio,

Pa je sitnu knjigu nakitio,

Pa je šalje bratu Sulejmanu

Ovako mu u njoj govoraše :

Čuješ li me, brate Sulejmane,

▼str. 20

Dobro vidi, što ti bratac piše!

Moja sablja, tvoja desna ruka ;

Radi, brate, šta je tebi drago.“

Kad se bratac knjige dobavio

Pa on vigje, šta mu knjiga piše,

Opet veli svojoj nevistici :

„Ljubi mene, moja nevistice,

Do jeseni, dok se ja oženim,

Ja l' najdulje, dok mi bratac dogje.”

Njemu veli Alibegovica :

„Prija mene poljubila ćorda,

Prija ćorda Alibega moga!“

Njojzi veli diver Sulejmane :

Čuješ li me, moja nevistice,

Evo ima deset godin' dana,

Kako si nam dvoru dovedena,

Nismo išli na rosnu livadu,

Sada ćemo na rosnu livadu

Sada ćemo proteferičiti.“

Al' da vidiš Alibegovice!

Pripe peču, obuče feredžu :

Ona sigje na mermer avliju.

Al' da vidiš diver Sulejmana!

On oblači ćurak samurliju,

A pod ćurak sablju demiskiju.

Jami nevu za desnicu ruku,

Pa odoše na rosnu livadu.

Tu sidoše pod zelenu jelu ;

Puhnu vihor sa četiri strane,

Pa podiže ćurak samurliju,

▼str. 21

Sinu sablja kao guja ljuta.

Sve to gleda Alibegovica,

Od jada je zabolila glava,

Od čemera i srce i glava.

Sve to gleda diver Sulejmane,

Merhameta u svom srcu nema ;

Opet veli Alibegovici :

„Ljubi mene, moja nevistice,

Do jeseni, dok se ja oženim,

Ja l' najdulje, dok mi bratac dogje.“

Njemu veli Alibegovica :

„Prija mene poljubila ćorda,

Prija ćorda Alibega moga!“

Kad to čuo diver Sulejmane,

Mahnu sabljom i desnicom rukom,

Posiče je po svilenu pasu

Malko čedo po bilome vratu.

Glas do glasa, haber do habera,

Dodje (štam. gr. – treba: dogje) haber braći Atlagićim

I pogjoše Alibega dvoru,

Da potraže svoju milu seku.

Kad su bili Alibega dvoru,

Al' im seke u dvorima nema.

Davno im je svijet prominula,

Baš od ruke diver Sulejmana.

Al' da vidiš braće Atlagića!

Posikoše diver Sulejmana ;

Oko seke turbe načiniše,

Viš' glave joj ružu usadiše,

Niže nogu rumenu jabuku,

▼str. 22

Kraj turbeta vodu navratiše :

Ko j' mlagjahan, nek ružicu bere,

Ko j' glagjahan, nek jabuku jede,

Ko j' žegjahan, nek vodicu pije,

Sve pred dušu Alibegovice.


***


3.

Vjerna ljuba i nevjerni sluga.

Ferman dogje iz Stambola grada,

A na ruke begu Alibegu.

Ferman uči beže Alibeže,

Ferman uči, a suze proliva,

A sve gleda krajem sebe ljubu.

Njemu veli Alibegovica :

„Alibeže, moje desno krilo,

Otklen knjiga, od kojeg je grada,

Što je tako pusta žalovita,

Te prolivaš suze od očiju,

A sve gledaš u me kukavicu?

Da to nije ferman od Stambola,

Da ti igješ na carevu vojsku“?

Njojzi veli beže Alibeže :

„Ne pitaj me, moja virenice,

Ne mogu ti jade kazivati,

Ovo j' ferman od Stambola grada,

▼str. 23

Od našega cara čestitoga,

Da ja igjem na carevu vojsku,

Da ja dvorim cara čestitoga“.

Njemu veli Alibegovica :

„Alibeže, moje desno krilo,

S kim ćeš mene mladu ostaviti?

Ja ne imam majke, ni svekrve,

Nit ja imam brata, ni divera,

Nit ja imam seke, ni zaove“.

Njojzi veli beže Alibeže :

„Imaš, ljubo, slugu Husejina,

Slugu moga, kao brata svoga“.

I prige se Alibegovica.

Ode beže na carevu vojsku.

Kad je bilo s večer po akšamu,

Po akšamu i čak po jaciji,

Stade klanjat Alibegovica ;

Njojzi veli sluga Husejine :

„Brzo klanjaj, Alibegovice,

Noćas ću ti obljubiti lice,

Da ću svoju izgubiti glavu“.

Kad to čula Alibegovica,

Nema kada predati selama,

Već je odmah namaz pomrsila,

Pa govori slugi Husejinu :

„Hoćeš čekat, slugo Husejine,

Dok naložim vatru u odžake,

Dok užežem mume u čirake

I nalijem vode u ibrike“?

Njojzi veli sługa Husejine :

▼str. 24

„Hoću čekat, Alibegovice“.

A da vidiš Alibegovice!

Ona loži vatru u odžake

I užeže mume u čirake,

Ode nalit vode u ibrike ;

Pa uteče u visoku kulu :

Devetera zatvorila vrata

I deseta od suhoga zlata.

Čekao je sluga Husejine,

Čekao je više od sahata,

Više mu se jadnom dodijalo,

Pa izigje na mermer avliju.

Tude nagje kalajli ibrike,

Odmah se je jadu ovizao,

Pa poleće uz visoku kulu :

Devetera otvorio vrata,

Al' ne može od suhoga zlata

Njemu veli Alibegovica :

„Odmakni se, slugo Husejine,

Nagariću bilo lice svoje,

A obući begove haljine,

Uzjahaću begova goluba,

Pa ću ići begu Alibegu,

Kazaću mu, što je i kako je,

On će tebi pogubiti glavu“.

Prepade se sługa Husejine,

Pa on ode u nove ahare,

Pa uzjaha (štam. gr. – treba: ugjaha) begova goluba,

Te on ode begu Alibegu.

Kad ga vigje beže Alibeže,

▼str. 25

On govori slugi Husejinu :

„Šta je, slugo, ti se pomamio!

S kime si mi ljubu ostavio,

Je l' mi uzgor prebijela kula,

Je l' mi živa moja virna ljuba?“

Njemu veli sluga Husejine :

„Ne brini se, beže Alibeže,

Uzgor ti je tvoja tanka kula,

Živa ti je nevirnica ljuba.

Ljuba ti se mamom pomamila,

Pred dvorom je čador razapela,

Ona svrće znano i neznano,

Ona ljubi i staro i mlado.”

Kad to čuo beže Alibeže,

Nema kada konja osedlati ;

Na gola je konja uzjahao,

Oko sebe sablju pripasao,

Pa ga eto bilu dvoru svome.

Preda nj virna išetala ljuba :

Ruke krili, da ga s konja snimi,

Usta sklaplja, da mu ruke ljubi.

Njojzi veli beže Alibeže :

„Odmakni se, moja nevirnice,

Srdit ago, da te ne okara,

Oštra sablja, da te ne posiče,

Jer sam noćas čudan sanak snio“

Tome mu se ona nasmijala,

Pa govori begu Alibegu :

„A Boga mi, beže Alibeže,

I ja sam ti čudan sanak snila“.

▼str. 26

Pa mu stade sanak kazivati :

„Urodilo grožgje biserovo,

Oko dvora bega Alibega,

Navališe tice sa gorice,

Da ozoblju grožgje biserovo,

Ja obrani, ozobat ne dado“.

Oviza se beže Alibeže,

Mahnu sabljom i desnicom rukom,

Poletila s Husejina glava.

Jami ljubu za bijelu ruku,

Pa je vodi na visoku kulu,

Pa je sida na bijelo krilo :

„Kazuj, ljubo, što je i kako je!“

Sve mu ljuba po istini kaza,

Sve mu kaza, što je i kako je.


***


4.

Hasan-aga i Hanifa bega Omarića.

Beg Omarić abdest uzimaše,

Šći Hanifa maramu držaše,

Šći Hanifa babi besidaše :

„A moj babo, beže Omariću,

Devet nas je u matere bilo,

Svih si devet za priliku dao,

▼str. 27

A mene si neprilici dao,

Neprilici, agi Hasan-agi.

Znaš li, babo, gje se je rodio?

Na selini, megju vlahinjama,

Vlahinje mu na babinam bile,

Vlahinje ga mlikom zadojile,

Ovčijim ga runom povijale ;

A mene je kaduna rodila,

U biseru i u dukatima,

Na dušeku, megju jastucima,

U bilu me svilu povijala“.

Njojzi veli beže Omariću :

„Muč', Hanifo, šćeri materina,

Da te čuje aga Hasan-aga,

U mene bi tebe ostavio“.

Sve to aga i gleda i sluša,

Pa on ode bilu dvoru svome.

Kupi svate aga Hasan-aga,

Kupi svate, šalje po divojku.

Kad su bili Omarića dvoru,

U dvoru ih lipo dočekaše

I gospodskim darom darovaše,

Darovaše, što za koga biše.

Kad ujutru jutro osvanulo,

Osvanulo i sunce granulo,

Čauš viče jedan do drugoga :

„Hazur svati, je l' hazur divojka,

Pred dvor blago, a na konju zlato!

Kasno nam je, a daleko nam je :

Kratki danci, a dugi konaci,

▼str. 28

Daleko su Hasan-age dvori“.

I pogjoše kita i svatovi.

Zdravo došli Hasan-age dvoru,

I doveli lijepu divojku.

Kad je bilo s večer po akšamu,

Po akšamu i čak po jaciji,

Nji mladiće u gjerdek svedoše.

A da vidiš age Hasan-age :

On ne igje u budžak divojci,

Već on sida u morsku šćemliju,

Pa on jamlja sadefli tamburu :

Sitno kuca, tanko popijeva,

A u svaku Hanu pripijeva.

Uz tamburu pismu zapivao :

„Beg Omarić abdest uzimaše,

Šći Hanifa maramu držaše,

Šći Hanifa babi besidaše :

-A, moj babo, beže Omariću,

Devet nas je u matere bilo,

Svih si devet za priliku dao,

A mene si neprilici dao,

Neprilici, agi Hasan-agi.

Znaš li, babo, gje se je rodio?

Na selini, megju vlahinjama,

Vlahinje mu na babinam bile,

Vlahinje ga mlikom zadojile,

Ovčijim ga runom povijale.

A mene je kaduna rodila :

U biseru i u dukatima,

Na dušeku, megju jastucima,

▼str. 29

U bilu me svilu povijala“.

Njojzi veli beže Omariću :

„Muč', Hanifo, šćeri materina,

Da, te čuje aga, Hasan-aga,

U mene bi tebe ostavio“.

Cilu noć je aga pripivao,

Već i bila zora zarudila,

A sve zlato stoji pod duvakom :

Negrljeno i neobljubljeno.

Kad ujutru jutro osvanulo,

Uhodila Hasan-age majka,

Pa govori sinu Hasan-agi :

Progj' se, sine, take besposlice!

Nemoj curi ništa zamiriti,

Luda bila, pa, se prevarila“.

Za njom ugje Hasan-age seka,

Pa govori bratu Hasan agi :

Progj' se, brate, take besposlice!

Nemoj curi ništa zamiriti,

Luda bila, pa se prevarila,

I ja bih se mlada prevarila“.


***


5.

Vjerni vojno.

Meho s majkom po has-bašči hoda,

Milu majku za ručicu voda,

Dovodi je bilu gjulbeharu :

▼str. 30

„Vidi, majko, bila gjulbehara!

Vako mi je lice u divojke,

U divojke, a u moje, majko“.

Njemu veli ostarila majka :

„Muči, Meho, obisila ti se“

- „Mila, majko, o mom bilu vratu!

Vidi, majko, rumene ružice!

Vaki su mi gjuli u divojke,

U divojke, a u moje, majko“.

Muči, Meho, zmija je ujela.“

„Mila majko, moji sitni zubi!“

Dovodi je do kara kalema :

„Vidi, majko, i kara kalema!

Vake su joj oči i obrve,

U divojke, a u moje, majko“.

„Muči, Meho, voda je odnila“

„Mila majko, na me je nanila“.

Govori mu ostarila, majka :

„Ču li mene, Čelebija Meho,

Tebi majka isprosila zlato

I viša je i lipša od Fate,

Bogatija, ruhom ruhatija,

I boljeg je roda i plemena

Nego li je Nazuh-bega Fata“.

Kad to čuo Čelebija Meho,

On odšeta Fati pod pendžere,

Da on vidi, znade li mu Fata.

Njemu veli plemenita Fata :

„Hajde, Meho, bilu dvoru svome,

Skidaj zlato s konja golemoga“.

▼str. 31

Njemu ino biti ne mogaše,

Ne mogaše, jer ne smidijaše

Baš od svoje ostarile majke,

I on ode bilu dvoru svome.

On pred dvore, a svati pred dvore,

Snimi s konja lijepu divojku.

Kad je bilo s večer po akšamu,

Po akšamu i čak po jaciji,

Nji mladiće u gjerdek svedoše,

Al' da vidaš Ćelebiju Mehu!

On ne ide u budžak divojci,

Već on jamlja sadefli tamburu,

Side Meho u morsku šćemliju,

Sitno kuca, tanko popijeva,

A u svaku Fatu prepijeva :

„Mnideš, Fato, mnideš, dušo draga,

Da divojci pulli duvak snimam!

Nisam, Fato, tebe ne želio,

Već se junak tobom oženio!

U džennetu, na onome svitu“.

Meho baci sadefli tamburu,

Pa govori lijepoj divojci :

„O divojko, tako ti Allaha!

Digni duvak sa bijela lica,

Da ja vidim tvoje bilo lice“.

Divojka je za Boga hajala :

Diže duvak sa bijela lica,

Sinu lice, kao žarko sunce,

Ispod grla sjajna misečina.

Njojzi veli Čelebija Meho :

▼str. 32

O divojko, tako mi Allaha!

I lipša si i viša od Fate,

Ali nisi mome srcu draga,

Kao što je Nazul-bega Fata.

O divojko, tako ti imana!

Uzmi abdest iz novog ibrika,

Jami Kur'an iz novog dolafa,

Uči meni hatmu do sabaha!

Selam ćeš mi mojoj miloj majci,

Nek me kuplje od ruže gjulsijom,

Nek mi pušće perčin niz nosila,

Śto mi ga je Fata odgojila :

Tri je zlatna češlja oblomila,

Dok je meni perčin odgojila.

Nek me nose hodže i hadžije,

Nek me nose kroz tisne sokake,

Isprid dvora Nazul-bega Fate.

Ne bi li me ugledala Fata,

Ne bi l bila srca žalovita,

Ne bi li me malo požalila!“

Pa on jamlja nože i handžare,

Handžarom se u srce udrio,

Kako se je lako udario,

Na handžaru srce izvadio.

Umri Meho, žalosna mu majka!

Kad ujutru jutro osvanulo,

Uranila Mehemmeda majka,

Ona muti od meda šerbeta,

Ona šeće, a iz grla viče :

„Rabbum Allah na svemu ti fala!

▼str. 33

Kako Mehe iz gjerdeka, nema,

Kako mu je omililo zlato!”

Više joj se jadnoj dodijalo,

Pa je nogom u vrata udrila,

Od odaje vrata otvorila,

Do kolina u krv ugazila,

Pa govori lijepoj divojci :

„Oj divojko, vele jadna bila,

Sta uradi od moga jedinka?”

Njojzi veli lijepa divojka :

„Bog t' ubio, Mehemmeda majko.

Da si Mehu Fatom oženila,

Ti ga ne bi jutros poželila!

Selam ti je učinio Meho,

Da ga kuplješ od ruže gjulsijom,

Da mu pušćeš perčin niz nosiła,

Što mu ga je Fata odgojila :

Tri je zlatna češlja oblomila.

Dok je njemu perčin odgojila ;

Da ga nose hodže i hadžije,

Da ga nose kroz tisne sokake

Isprid dvora Nazul-bega Fate,

Ne bi li ga ugledala Fata,

Ne bi l' bila srca žalovita,

Ne bi li ga malo požalila“.

Sve mu majka na misto donila,

Što je Meho majci poručio :

Nosiše ga hodže i hadžije,

Nosiše ga kroz tisne sokake

lsprid dvora Nazul-bega Fate.

▼str. 34

Vezak vezla Nazul-bega Fata,

A uz vezak pisnu zapivala :

„Rabbum Allah na svemu ti fala!

Vihor niše, gjulsija miriše,

Beli Meho iz gjerdeka ide,

Kako ga je najagalo zlato“.

Nešto se dade pogledati,

Pogledati kuli sa pendžera,

Kad ugleda hodže i hadžije,

Oni nose Čelebiju Mehu.

Onda viknu Nazul-bega Fata :

„Ummihano, moja seko draga,

Hajde sigji pred oborna vrata,

Pa upitaj hodže i hadžije,

Oklen mejit, od koje mahale,

Kako li se po imenu viče?“

Sigje Hana pred oborna vrata,

Ona pita hodže i hadžije :

„A Boga vam, hodže i hadžije,

Oklen mejit, od koje mahale?

Kako li se po imenu viče?“

Njoj govore hodže i hadžije :

„Ovo mejit od naše mahale,

Po imenu Čelebija Meho.

Sinoć ga je oženila majka,

A jutros ga poželila mlada“.

Kad to čula mlada Ummihana,

Ona trči na visoku kulu,

Pa kazuje plemenitoj Fati.

Kad to čula plemenita. Fata,

▼str. 35

Odmah crče, žalosna joj majka!

Izlazila mlada Ummihana,

Pa govori hodžam i hadžijam :

.,A Boga vam, hodže i hadžije,

Pričekajte i ovog mejita!”

Hodže bjehu za Boga hajahu,

Pričekaše, dok je opremiše,

Zajedno ih mlade ponesoše,

Upored im mezar iskopaše :

Kroz mezar im ruke sastaviše,

A u ruke rumene jabuke,

Kad se prenu, nek se poigraju.

Više Mehe lozu usadiše,

Više Fate rumenu ružicu,

Nek se loza oko ruže vija,

Kao Meho oko svoje Fate.


***


6.

Nemilosna majka.

U svitu se naći ne mogaše,

Što Ali-beg ljubu milovaše,

Od mila je zerin-kadom zvaše.

Ona mu se lipše ozivaše :

„Lepe, aga, rumen karanle,

Sto se cvate i liti i zimi“.

Niko tome mani ne bijaše,

▼str. 36

Već svekrva Ali-bega majka.

U petak je rano uranila,

Pa dozivlje sina Mehmed-bega,

Pa je njemu vako govorila :

„Mehmed-beže, moje dite drago,

Hajd, omrazi brata i nevistu“.

Njojzi veli beže Mehmed-beže :

„Bome ne ću, mila moja majko,

Svačem me je naučila neva,

A najviše knjizi i jaziji“.

Ona zove šćercu Dževahiru,

Pa je šćerci majka besidila :

„Dževahiro, moja šćeri draga,

Hajd, omrazi brata i nevista“.

- „Bome ne ću, mila moja majko,

Svačem me je neva naučila,

A najviše vezu i umetu“.

Kad to čula Ali-bega majka,

Ona ode na visoku kulu,

Pa ulize u šikli odaju.

Kad joj neva na namazu biše,

Sin Ali-beg sitnu knjigu piše.

Izpred nje je na noge skočio :

„Bujrum (štam. gr. – treba: bujrun) amo, mila moja majko“.

Njemu veli ostarila majka :

„Progji me se, sine Ali-bože.

Ne mogu ti sidit ni besidit,

Šta se reče na nevistu moju.

Na nevistu, na ljubovcu tvoju.

Da ti ljubi po aharim momke“.

▼str. 37

Kad to čula Ali-begovica,

Nema kada predati selama,

Već je odmah namaz pomrsila.

Pa se ona begu oklinjaše

I ovako njemu govoraše :

„Nisam, ago, života mi moga,

Života mi i moga i tvoga“.

Za to ago haje i ne haje,

Pa se skoči na noge lagane,

Pa je ljubi sille udario.

„Kupi blago, što si ga donila,

Pa ti hajde, kuda tebi drago,

Do sad moja, a od sada nisi“.

Ona sigje na mermer avliju

Kupi blago, što ga je donila,

Kupi roblje, što ga je dovela.

Natovari dvanest sejsan' blaga.

Pripe peču, obuče feredžu ;

Ona ide na visoku kulu,

Ali-begu u šikli odaju.

Tude nagje Ali-bega majku

Pa je njojzi neva govorila :

„Daj mi ruku i halali, neno

Na Bogu mi i na tebi dica,

Sin Muhammed od tri godinice,

Sultanija od sedam godina“.

Ona ode materinu dvoru.

U putu je troji svati prose :

Jedni svati Rizvanbegovića,

Drugi svati Fetibegovića,

▼str. 38

Treći svati paše Ali-paše.

Prsten primi paše Ali-paše,

Prsten primi i obeća mu se.

Kad je bilo s večer po akšamu,

Tugu tuži beže Ali-beže

Pa besidi šćeri Sultaniji :

„Sultanijo, moja šćeri draga,

Kada sutra bijel danak svane,

Obuci se, što god lipše moreš,

A na glavu, što držat ne moreš.

Jami brata za bijelu ruku,

Pa izigji na oborna vrata.

Jadna ti se preudala majka.

Kad naigju kita i svatovi,

Pod materom ti konja ufati

Pa zakukaj, kao kukavica,

A ti reci svojoj miloj majci :

„Jadna mati, zar si se udala,

Kom, ostavljaš dvoje siročadi,

Muhammeda od tri godinice,

Mene jadnu od sedam godina?

Ne bi l' bila srca žalovita,

Ne bi l' nam se u dvor povratila“.

Ludo dite mudre svite prima.

Kad u jutru bijel danak svanu,

Danak svanu i sunce ogranu,

A da vidiš Sultanije mlade,

Obuče se, što god lipše može,

A na glavu, što držat ne može.

Jami brata za bijelu ruku,

▼str. 39

Pa odoše na oborna vrata.

Malo vrime za dugo ne bilo,

Kad eto ti kite i svatova.

Al, da vidiš Sultanije mlade!

Pod materom konja ufatila,

Pa zakuka, kao kukavica,

A izvija kao lastavica :

„Jadna mati, zar si se udala?

Kom, ostavljaš dvoje siročadi :

Muhammeda od tri godinice,

Mene jadnu od sedam godina?“

Al, da vidiš Ali-pašinice!

Ona skida sa grla dukate,

Pa ih daje šćeri Sultaniji :

„Na to tebi, moja šćeri draga,

Na to tebi i spominji majku!“

Ona jamlja nože i handžare,

Pa ih daje sinu Muhammedu :

Na to tebi, sine Muhammede,

Na to tebi i spominji majku!“

Pod sobom je konja okrenula,

Ona ide (štam. gr. – treba: ona ode) s kićenim svatima.

Sve to gleda beže Ali-beže,

Sve to gleda sa demir-pendžere,

Sve to gleda, a suze proliva.

Otalen se dica povratila,

Al da vidiš Sultanije mlade,

Od brata je nože otimala,

Pa j' ovako jadna govorila :

Kada nema naše mile majke,

▼str. 40

Neka nema ni nas siročadi“.

Pa je brata nožem udarila ;

Kako ga je lako udarila,

Na nožu mu srce izvadila.

Mrtvo dite pade na avliji.

Pa je sebe nožem udarila,

Kako se je lako udarila,

Na nožu je srce izvadila.

Mrtva pade krajem brata svoga.

Kad to vigje beže Ali-beže,

Crče jadan jada gledajući.

Da je kome bilo pogledati!

Tri mejita na pored ležahu,

Sve s proklete Ali-bega majke,

Zemljica joj kosti izmetala!


***


7.

Pneudaja Danni-begovice.

Dvore gradi Gjulić Osman-beže :

Tri halvata, dva mermer-hajata,

Dvije kule, a tri kamerije.

Duvar zigje, dukatim' ga niže,

Šimlu teše, u zlato je meće,

Čiviluke redom pozlaćuje,

Kud će draga višat belenzuke,

Belenzuke, sa grla dukate,

Basamake od mavi sumbula,

▼str. 41

Trabozane od bilih zambaka.

Kad je dvore taman učinio,

On dovodi svoju milu majku :

„Hodi, majko, da mi vidiš dvore”.

Majka mu ih na hajr okrećala :

„Neka, sine, hajirli ti bilo!

Kad si vake dvore načinio.

Hoćeš, sine, da te ženi majka,

Više ti je ostarila majka,

Ne mogu ti dvora prehoditi,

Ni zlatnijeh ključa prenositi“.

Njojzi veli Gjulić Osman-beže :

„Ženi, majko, i meni je drago

Ja sam sebi zagledao zlato

Našu konu Danni-begovicu“.

Kad to čula ostarila majka,

Uz obraz mu sille udarila,

Pa je svome sinu govorila :

A moj sine, Gjulić Osman-beže,

Progj se tudjih žena od muževa!

Kolko ima u nas divojaka,

Svaka bi te jedva dočekala“.

To je begu vrlo mučno bilo,

Pa on ode u visoku kulu,

Pa on jamlja srčali durbina ;

Raspinje ga na devet kanata,

Što no gleda na devet sahata.

Okreće ga Danni-bega dvoru.

Beg Danni-beg u kuli sidaše,

Virnu ljubu na krilu držaše.

▼str. 42

Kako ju je beže razgledao,

Na grlu joj biser prebrojio :

Sedamdeset i sedam dizija

I pod njima trista šeriflija,

Na grlu joj mor-madež bijaše ;

I bi reko i bi se zakleo,

Da je ono para carevica.

Sigje beže sa visoke kule,

Pa on zove slugu Husejina :

„Husejine, moja virna slugo,

Da si brže Danni-bega dvoru!

Selam ćeš mi begu Danni-begu,

Nek pokuha lake brašenice,

Da idemo u lov u planinu,

Lovićemo nediljicu dana“.

Ode sluga Danni-bega dvoru,

Kucnu halkom na obornim vratim.

Izlazio beže Danni-beže,

Njemu veli sluga Husejine :

„Selam ti je Gjulić Osman-beže :

Da pokuhaš lake brašenice,

Da idete u lov u planinu,

Da lovite nediljicu dana“.

Odmah su se bezi opremili

I odoše u lov u planinu :

Lov lovili nediljicu dana.

Jedno jutro rano uranili,

Kahvu piju, razgovaraju se.

Progovara Gjulić Osman-beže :

„A Boga ti, beže Danni-beže,

▼str. 43

U dvoru ti lipu ljubu imaš“.

Njemu veli beže Danni-beže :

„Hajd' otalen, Gjulić Osman-beže,

Oklen znadeš moju virnu ljubu“?

Progovara Gjuiić Osman-beže :

„Kako ne znam, beže Danni-beže,

I moja je ko i tvoja ljuba :

Sinoć mi je na ruci spavala,

Pletenica ruku prežuljala,

Na grlu joj biser prebrojio :

Sedamdeset i sedam dizija,

I pod njima trista šeriflija,

Na grlu joj mor-madež bijaše.

I bi reko i bi se zakleo,

Da je ono para carevica“.

To je begu vrlo mučno bilo,

Odmah ode bilu dvoru svome.

Jami ljubu za bijelu ruku,

Pa je vodi na visoku kulu,

Pa broji biser po gr'ocu.

Sve je 'nako, kô Osman-beg kaže.

A da vidiš bega Danni-bega!

Primače se sahtijan sanduku,

Pa izvadi stotinu dukata,

Pa ih dade svojoj virnoj ljubi :

Na to tebi, moja nevirnice,

Dosle moja, a osela nisi,

Hajde idi, kuda tebi drago!“

On je pušća, Osman-beg je vinča.

▼str. 44


***


8.

Osman-beg i Hana Kapetana.

Zaprosio Zaim Osman-beže,

Zaprosio Hanu Kapetana.

Osmo Hani amanet oprema,

Hana Osmi u bošči haljine.

Osmi sprema, majci mu ne sprema.

Ljuto kune Osman-bega majka :

„Hej neka te, Hane Kapetana,

Crn ti obraz na obadva svita!

To je meni prvo nestimanje,

Ja kako ćeš, kad mi u dvor dogješ?“

Beg Osman-beg Hanu ogovara :

„ Nemoj tako, moja mila majko,

Luda bila, pa se prevarila.

Doniće ti kad ti u dvor dogje“

Njemu veli ostarila majka :

„Muči, Osmo, žalosna ti majka!

Nit mi došla, niti mi donila,

Ni dočekô, da mi u dvor dogje“

U petak ga megju sallu klela,

U subotu beg se razbolio.

Bol bolova godinicu dana,

Poručuje Hana Kapetana :

„Beg Osman-beg, moje žarko sunce,

Hoćeš li mi bole preboliti?“

Poručuje beže Osman-beže :

„Moja Hane, moje milovanje,

▼str. 45

Nikad ti ga preboliti ne ću,

Ja sam tebe pobri poklonio,

Mome pobri agi Hasan-agi.

Ima mala, kolik i ja, Hane,

U lipoti nalikuje na me“

Knjigu piše Zaim Osman-beže,

Pa je šalje pobri Hasan-agi.

U knjizi mu vako govoraše :

„A moj pobro, aga Hasan-aga,

Kupi svate, šalji po divojku,

Na poklon ti Hana Kapetana“

A da vidiš age Hasan-age,

Kupi svate, šalje po divojku

l dogjoše Kapetana dvoru.

U dvoru ih lipo dočekaše

I gosposkim darom darovaše,

Darovaše, što za koga biše.

Tu su svati noćcu prenoćili,

A u jutru rano uranili.

Čauš viče jedan do drugoga :

„Hazur svati, je l' hazur divojka,

Pred dvor blago, a na konja zlato,

Kasno nam je, a daleko nam je,

Daleko su Hasan-age dvori“

Izvedoše lijepu divojku,

Na dobra je konja uzjahaše.

I pogjoše kita i svatovi.

Kad su bili preko polja ravna,

Progovara sa konja divojka :

„Moj divere, od zlata prstene,

▼str. 46

Stid je mene i gledati u te,

A kamo li s tobom besiditi.

Čij' se dvori na brijegu bile,

Od četiri boja sazidani,

Pram žarkim se prelivaju suncem?

Njojzi veli diver Muhammede :

„Nevistice, pozlaćena grano,

Kad me pitaš, da ti pravo kažem,

Ono dvori Zaim Osman-bega,

Što no te je bratu poklonio“.

Njemu veli Hana Kapetana :

„Moj divere, od zlata prstene,

Hoću l' otić', da obigjem Osmu?“

„Hajde, nevo, al se brzo vrati!“

Ona ode Osman-bega dvoru,

Bez testira u dvor ulazila,

Bez izuna u mermer avliju,

Na avliji Osman-bega majka.

Ona sidi u morskoj šćemliji,

Na bojali čibuk zapalila ;

Hana njojzi ne hti ni selama,

Nego progje u visoku kulu.

Dogje, progje Osmi više glave ;

Podiže mu kunaš-jorgan (štam. gr. – treba: kumaš) s glave,

A sa lica vezenu maramu.

Otrže se suza sa obraza,

Osman-begu na obraz panula.

Progovara Zaim Osman-beže :

„Rabbum Allah na svemu ti hvala! (štam. gr. – treba: fala)

Plahe kiše, teške godinice,

▼str. 47

Kako mi je kula prokapala,

Još je nisam davno sagradio,

Kad sam svoju Hanu isprosio“.

Progovara Kumrija robinja :

„Otvor' oči, Zaim Osman-beže,

Nije nama teška godinica,

Nit je plaha kiša udarila,

Nit je tvoja kula prokapala,

Nego suza s Hanina obraza,

Eto Hane više tvoje glave“.

Kad to čuo Zaim Osman-beže,

Svom je srcu garjet (štam. gr. – treba: gajret) učinio,

Pa se beže malo podignuo ;

Kad ugleda Hanu Kapetana,

Hana njega rukam zagrlila,

Pa ga ljubi s obadvije strane.

Ljuto ciči, kao guja ljuta :

„Moj Osman-beg, moje žarko sunce,

Hoćeš li mi bole preboliti?

Čekaću te sedam godin dana“.

Njojzi veli Zaim Osman-beže :

„Nemoj, nemoj, Hane Kapetana,

Vinčana si, grihi nam se pišu,

Nikad ti ih preboliti ne ću“.

Pa izvadi bazulmet od zlata

I na njemu hiljadu dukata.

„Na to tebi, Hane Kapetana,

Kovalo ga devet kujundžija,

Devetere gjule izvodili,

Sve kako će tebi lišve biti“.

▼str. 48

A da vidiš Hane Kapetana,

Fatala se niz bedre u džepe

Pa izvodi ridu suha zlata :

Na to tebi, Zaim Osman-beže,

Vezlo je je devet veziljica,

Devetere urnek izvadile,

Sve kako će tebi lišve biti“.

Progovara Zaim Osman-beže :

„Hajde, Hane, kićenim svatima,

Karaće te diver Muhammede“.

Za to Hana haje i ne haje.

Opet veli Zaim Osman-beže :

„Hajde, Hane, kićenim svatima,

Hajde, Hane, druga bit ne more“.

Ode Hana kićenim svatima,

Ode cvileć', kao guja ljuta.

Osta beže jadan na dušeku.

Ridom tare suze sa obraza

A spominje Hanu Kapetana :

„Moja Hane, moje milovanje,

Kako ne bi od Boga sugjeno,

Da mi budeš u dvoru kaduna“.

On govori svojoj robinjici :

Robinjice, po Bogu, sestrice,

Digni mene kuli u pendžeru,

Da ja vidim Hanu Kapetana,

Jednom sada, pa više nikada,

Je l' joj kako megju diverima“.

Robinja je za Boga hajala,

Osman-bega bona podizala,

▼str. 49

Pa ga sida kuli u pendžeru,

Kad on vigje Hanu Kapetana,

Odmah crče, žalosna mu majka!

Stade figan Osman-bega majke ;

Kad to čuo diver Muhammede,

Progovara kićenim svatima :

„Zasvirajte zile i borije,

Zakucajte sitni davulbazi,

Zapucajte iz malih pušaka,

A razvijte alajli bajrake ;

Ono umri Zaim Osman-beže,

Da ne čuje Hana Kapetana“.

Sve to Hana i sluša i čuje

Pa besidi diver' Muhammedu :

„Moj divere, od zlata prstene,

Skini mene s konja golemoga,

Pa me spusti u zelenu travu,

Da je meni lakše umrijeti“.

Za to diver haje i ne haje,

Opet veli Hana Kapetana :

„O divere, tako ti Allaha!

Snimi mene s konja golemoga,

Pa me spusti u zelenu travu,

Neka mi je lakše umrijeti“.

A da vidiš diver' Muhammeda,

Jami Hanu po svilenu pasu,

Pa je spusti u zelenu travu.

Tu se Hana s dušom rastavila,

Zajedno im mezar iskopali.

Kroz mezar im ruke sastavili,

▼str. 50

A u ruke rumene jabuke,

Kad se prenu nek se poigraju.

Više Osme lozu usadili,

Više Hane rumenu ružicu,

Nek se loza oko ruže vija,

Kao Osmo oko svoje Hane.


***


9.

Ale-pehlivan i Morića Begaja.

Sokolovi Savu preletiše,

Pehlivani u Mostar dogjoše,

U četvrtak tenefe popeše,

A u petak igru započeše.

Igru igra Ale-pehlivane

Od bijele Halebine kule

Do bijela ćošku Bišćevića.

U tom ćošku devet divojaka :

Dvi muftine, a dvi kadijine

I četiri Arif efendine

I Begaja Morić Alaj-bega.

Lipo igra Ale-pehlivane,

Al je Ali noga poštuknula,

Pade Ale u zelenu travu.

Dizalo ga malo i golemo,

Niko Alu dignut ne mogaše,

Dok ne dogje devet divojaka.

▼str. 51

Primiče se Morića Begaja,

Pa govori Ali-pehlivanu :

Ustan gore, Ale-pehlivane“.

Za to Ale haje i ne haje ;

Opet veli Morića Begaja : ,

„Ustan gore, draga dušo moja,

Na poklon ti bilo lice moje“.

Kad je Ale razumio riči,

On se skoči na noge lagane,

Pa je uze za bijelu ruku,

Odvede je sobom pred kadiju,

Pa je vinča sebi za ljubovcu.

Lip je s njome svoj vik vikovao,

A još lipši porod izrodio :

Dvije šćeri i četiri sina.



Continue reading this ebook at Smashwords.
Download this book for your ebook reader.
(Pages 1-68 show above.)