include_once("common_lab_header.php");
Excerpt for Angelina Medaković - 300 - knjiga 1 by , available in its entirety at Smashwords



300 – knjiga 1



Udruženje Nezavisnih Pisaca

Edicija „Umetnost živi“


Angelina Medaković

Smashwords Edition

Copyright 2018



Korice

Marat M'saev Daan


Tehnička priprema i obrada

Marat M'saev Daan




O Autorki



Rođena je 15.05.1952.g. u Pakracu, Republika Hrvatska. Ne baš svojom zaslugom, još je prisutna u ovom svijetu. Započela je zapisivati svoje prozno-poetske zapise 2016.g. Iako piše i kratke priče i romane za djecu, još nije objavlila ništa od toga, osim pojedinačno pjesme u zajedničkim zbirkama s ostalim pjesnicima. Sada živi i radi u Republici Srbiji.




O knjizi



Kada sam započela zapisivati svoje osjećaje, nisam namjeravala postati pjesnikinja. Jednostavno i iskreno bilježenje svojih raspoloženja, razmišljanja i osjećaja, poredala sam u ovoj svojoj prvoj zbirci po kronološkom redu kako su nastale. Svi moji zapisi imaju jednu poruku - ljubav. Ne samo ljubav između žene i muškarca, već ona sveobuhvatna prema svemu lijepom što nas okružuje.



Sadržaj:

I – O Autorki

II – O knjizi

01 - PROBUĐENA STRAST

02 - RAĐANJE

03 - ZASTANEM LI ...

04 - KADA ZASTANEŠ ...

05 - SJEĆAŠ LI SE?

06 - ZASLUŽITI NEMOGUĆE

07 - SMIJEH HIJENA

08 - ONO ČEGA NEMA

09 - STAROST MOJA I BUDUĆA TVOJA

10 - NE TREBA MI, NE TREBA TI

11 - NOĆ ILI MOĆ PIJANSTVA

12 - BOJE MOG ANĐELA ČUVARA

13 - PJESNIČE !?

14 - ECCE HOMO !

15 - ONA I ON

16 - NE PRILAZITE MI DANAS

17 - PRELAKIRANI STVOROVI MEĐU NAMA

18 - ČEKAM DA ZABORAVIM DA OVO NIJE PJESMA

19 - IZGUBLJENI JAHAČI PROŠLIH ŽIVOTA

20 - AKO TO ZABORAVIM...

21 - JESEN I JA

22 - SAD SAM RIJEKA

23 - SLUČAJNI PROLAZNIK

24 - STIGAO JE CIRKUS U GRAD

25 - JESEN

26 - DA JE RIJEČ MAČ

27 - A DA NE ZABORAVIŠ...

28 - POGLEDAJ, MILI, DIJAMANTE

29 - PRIČA O VLADARIMA SVIJETA

30 - UPITNA PJESMA

31 - NEKA BUDE LJUBAV

32 - NE BRINI, DIJETE!

33 - MOGU LI ...

34 - POGREŠKA

35 - TI

36 - 1932.

37 - LJUBAVNA BOL

38 - ČOVJEČE KRHKI, SMRTNI

39 - NEPOSTOJEĆI MOSTOVI

40 - RIJEKA ODLAZAKA

41 - LJUBITI ZAUVIJEK NIJE TEŠKO

42 - U MORU TIŠINE

43 - ZAGREBAČKO OBIČNO JUTRO

44 - MORALA SAM ...

45 - RAZAPETA NA KRIŽU

46 - JUČER, DANAS, SUTRA

47 - NE PITAJ ME VIŠE ...

48 - ROĐENI JE KLAUN!

49 - LJUBAVI ČUDNE, LJUBAVI RAZNE

50 - SMRT JE IZA PRVIH VRATA

51 - PREKASNO

52 - ČEKAT ĆU

53 - NEĆU VIŠE

54 - VJETROVI MOJI

55 - PORED TEBE

56 - MR. VALENTINE'S DAY

57 - ZNAŠ LI?

58 - POTRAGA ZA IZGUBLJENIM SMISLOM

59 - MISLIM, GOVORIM, RADIM I PRIČAM

60 - RAZLOG ZA ŽIVOT

61 - BIJELA VUČICA I ŽENA

62 - DA LI ...

63 - MOJE POSLJEDNJE PUTOVANJE

64 - TIŠINA

65 - VIŠE NIKADA

66 - TERMINAL

67 - RECITE MI ...

68 - OBJAŠNJENJE

69 - JEDNOM ...

70 - NE REĆI ..

71 - MOJ ILI TVOJ SVOJ ŽIVOT

72 - SJEĆANJE

73 - PUT U SREDIŠTE DUŠE

74 - KADA MI KAŽEŠ ...

75 - NIŠTA VIŠE

76 - JEDNOM ĆU ZAJAHATI KONJA

77 - PRIMI ME ZA RUKU




PROBUĐENA STRAST



Nepoznat osjećaj zahvaća

Utrobu moju, i sve snažno zatitra u njoj.

Osjećam neodoljivu potrebu

Da se zavučem u tvoje pore,

I potpuno sljubim s tvojom dušom i tijelom,

Koji su uzrok moje čežnje i da ti

Uzburkam krv i uznemirim svijest

Svojom iznenadnom prisutnošću.


Sada znam, ogledajući se u tvojim očima,

Osjećajući kako ti se pogled žari

I dok meni suze naviru od te topline,

Da sam ti oduvijek pripadala,

A nisam te do sada nigdje nalazila.


Uplašena, kao ptić koji prvi put polijeće

iz gnijezda, skrećem pogled da mi ne vidiš

dušu, ali bilo je prekasno, već si znao

I osjetio sve što sam i ja osjećala

I znao si sve što sam i ja znala.


Do sada svi pogledi meni prazni,

Koje sam susretala, na tren mi se vratiše

U sjećanje, oni bez iskre strasti u očima,

Koju bih znala prepoznati kao odsjaj zvijezda

U vodi rijeke ispod noćnog neba, pogledi

Koji nisu izazivali u meni nepoznat osjećaj, koji

Bi zahvatio utrobu moju da sve zatitra u njoj.


Zašto želim postati dio tebe, upitah se, čovječe

Meni divni? Zašto sam oduvijek željela pripadati,

A stalno potiskivala to duboko u sebi?

I bježala sam želeći biti slobodna, neovisna o

Strastima koje su oduvijek postojale u meni.


Zašto sam letjela visoko promatrajući,

A željela sam nekome-tebi, sletjeti na dlan

I nikada da me ne pustiš da lutam sama

Bez nekog-tebe, u čijem zagrljaju zaštićena od

Svijeta, oduvijek sam htjela usnuti i buditi se.


Nesvjesno skupljam krila ljubavi, primajući te

U zagrljaj, i nesvjesno ne širim ih više za let.

Ali, svjesno osjećam bol od silne nagomilane strasti,

Dugo potiskivane u mojoj duši bez dna

I polako, nježno i pažljivo, započinjem propuštati,

Čuvajući te, da te ne povrijedi erupcija,

Kroz samo odškrinuta vrata moje duše,

Dugo zatočenu energiju strasti, samo tebi

Namijenjenu i samo za tebe akumuliranu.


Osjećaš li, mili, koliko te ljubim pogledom,

Koliko čeznem za dodirom tvojih usana,

Koliko želim upijati miris tvoje strasti,

Dok ti se predajem svakim dijelom svoje duše

I tijela, gubeći se u krugu energije povezivanja

U jedno, jedino moguće i neraskidivo sjedinjenje

Žene i muškarca, koji si oduvijek pripadaju.




RAĐANJE



U nekom vremenu

pretpostavljene vječnosti

čuje se prasak u Svemiru

Postojanja,

u trenutku rađanja

nove zvijezde,

naše Super Nove ...


I uvijek iznova, ciklički

ponavljajući se, izmjenom

života i smrti ...

Iz duboke tišine, tamne

praznine smrti -

budi se novi život

vatrometom

sjajnog blještavila,

zasljepljujućeg ...


I zadrži nas u tom trenutku

vječnosti, trenutku

produženja života,

kao njegove čuvare.


Pred zrcalom vremena

prolaze slike odrastanja

novog života, nama slične.


I ljubimo i volimo

i zalijevamo cvjetove

ljubavi i dobrote

u našoj vječnosti, u kojoj

ljubav mijenja oblike,

kao i neuništiva energija,

kao neuništivo postojanje

Svemira i nikad ne nestajući.


I uvijek iznova, ciklički

ponavljajući se, izmjenom

života i smrti ...




ZASTANEM LI ...



Zastanem li i na trenutak,

ostat ću zaustavljena zauvijek

u vremenu, nezadovoljna stanjem,

plačući i bez suza, s tugom u očima.


Zastanem li i stanem, zavijat ću

na Mjesec punim plućima dok

ne ostanem bez daha, iscrpljena

i u noći bez punog Mjeseca.


Ne, zaustaviti se više ne mogu,

moji koraci sami se pružaju

i otimaju vremenu, najmiliji,

udaljenost koja nas razdvaja.


Niti misli moje zaustaviti više

ne mogu, niti ljubav obuzdati

više ne mogu, niti raširena krila

strasti zaustaviti više ne mogu ...


Poletnim korakom, iako umorna

od čežnje za tobom, nezaustavljivo

vodim sebe prema tebi, jedini, dok

plešu mi duša i tijelo u radosti

iščekivanja tvog pogleda i dodira.


Čekaš li me i ti raširenih ruku, spremnih

za zagrljaj, koji čežnju moju toliko silnu

može zaustaviti, zastanem li na trenutak

zaštićena i spokojna u tvom naručju.


Čekaš li me otvorena srca, s istom

nježnošću duše, da bi me ljubio?

Je l' jednaka čežnja tvoja mojoj, u radosti

iščekivanja mog pogleda i dodira?




KADA ZASTANEŠ ...



I godine se nižu

Bez odmora i meditacije

Ubrzano k'o bujica

Jedne sudbine

Slične drugima.


Od nekada davno

U osjećaj navire

Strast i vedrina mladosti

I pomisliš, izgubljene zauvijek,

U vremenu zarobljene.


Moda se ponavlja,

Glazba obnavlja,

Sjećanja vraćaju

Kada zastaneš ...

I pogledaš preko ramena.


I sve se okrene u krug

I odjednom shvatiš

Da to više nije samo sjećanje

Već stvarnost,

Jer sve se vrti u krug.


I strast i vedrina mladosti

Nisu ostale zarobljene

U paučini prošlosti,

Već tu su u nama

Probuđene.


Kada zastaneš ...

I pogledaš preko ramena.




SJEĆAŠ LI SE?



Sjećaš li se majčice moja

Da li sam prvo zaplakala,

Ili se nasmijala, dolazeći

Tebi, rađajući se?


Sjećaš li se majko mila

Da li sam dugo suze lila,

Ili se ubrzo smiješila, kada je

Meni mili dječak, prilazeći

Drugoj djevojčici nasmijao se?


Sjećaš li se majko draga

Da li si u suzama dočekala

Da postanem majkom i ja,

Donoseći ti unuke, smiješeći se?


Sjećaš li se majko brižna

Da li si na ruci prsten

Nosila, radujući se zauvijek,

A zbog moga si i ti plakala?


Sjećaš li se majko stara

Da li si gorko plakala

Kada sam ti umrla s blagim

Osmijehom olakšanja na usnama?


Sjećaš li se majko tužna, kako si

Drhtavom rukom, rasula moj pepeo

Plačući, a vjetar se nasmijao, zavrtio ga,

I na tren si ugledala pticu Feniks?


Sjećaš li se majko najdraža, da si se

Tada nasmiješila i uljuljkana mekoćom

Bijelih oblaka konačno mirno zaspala,

A ja sam se plačući, iz vatre opet rađala?




ZASLUŽITI NEMOGUĆE



Dogodi li se

ono nemoguće

jednom

iznenada

nenajavljeno

neočekivano,

ono nemoguće

samo sanjano

zamišljeno

maštano


Dogodi li se ...


Nemoguće postaje

ono moguće

zvjezdano

nebesko

neshvatljivo

divno

očaravajuće

dugo iščekivan

Univerzuma dar


I tada se

ono moguće

manifestira

duhovno

tjelesno

treperenjem duše

ubrzanim otkucajima srca

podrhtavanjem tijela

plamom pogleda


A energetski dodir

teži zagrljaju

sjedinjenju

magnetskih polova


I tada grli

pali

porobljava

oslobađa,

da bi se zauvijek

zatvorio krug

nemoguće mogućih

osjećaja i strasti.




SMIJEH HIJENA



Ne treba mi podignuta grana da otjeram

Hijene iskeženih zuba oko sebe.

Dovoljno sam visoka

Da se one plaše mene.


Strah u očima nemam, vide one

I oklijevaju, pa riječi nisu potrebne.

Galama, vrisak, ružan smijeh

Samo njima je potreban.


Čovjek ima moć, iznutra što

Dolazi. Hijene drage, tu smo zajedno

Vi i ja sama, oči u oči, kaže se,

U prostranoj pustinji osjećaja.


Nisam lovac, niste mi plijen. Bezbrižne

Budite u staništu svojem, neće vas nitko

Dirati. Ne trebate u strahu biti jer

Jestive baš niste, neukusno vam je meso.


Svatko za svojim poslom može ići.

Ja u oazu svoju, a vi kuda vas volja.

Pustinja je vaš dom, ne dajte ga nikome.

A ja odlazim bez straha i okrećem vam leđa.




ONO ČEGA NEMA



Sjedim u baru, u mnoštvu sama

Lutaju mi radosne misli

Poletno, silno ... i duša mi

Rasplesana pjeva, ljubavlju ispunjena.


A onda, do beskrajne tuge, do besmisla

Potrage za onim čega nema ...

Da li onaj kojeg sam trebala sresti,

U stvarnosti ne postoji, nego u mašti samo?


Savršeno tražiti u nesavršenom svijetu i

Godinama zaranjati u najdublja mora,

A biser je traženi, ono čega nema.

Preostaje jedino mašta bujna moja

Za vidjeti i osjetiti ono čega nema,

Za uživati u onome čega nema.


Rasplinuti se u osjećajima, u čežnji,

U ljubavi nepostojećoj, a opet,

Tako stvarnoj u duši žednoj

Eliksira života bez kojeg se ne može.


U tami se ne vide oči pune

Tuge mračne, dubokog sjaja i suzne.

U tami se ne vidi izdajnički

Plamen čežnje koji gori.


U tami skrivene misli o ljepoti,

Zaljubljenosti i strasti sanjaju.

Nepostojeće u mašti postoji.

I ono čega nema, ipak ga ima.




STAROST MOJA I BUDUĆA TVOJA



Diviš li se svako jutro svojoj

mladosti pred ogledalom

i ljepoti? Al' dobro se zagledaj

u svoje oči zanesene, kolika im je

dubina, blagost i dobrota.


Zagledaj se pozorno i

zamisli jednoga dana

kakav će te odraz dočekati

u ogledalu tvoje starosti.


Ja već znam kakav je moj odraz.

Vidiš li i ti dubinu, blagost i

dobrotu u mojim očima?

Moja mudrost je bila uvijek

u tome, da prije svega,

priznajem ljepotu duha i uma

što izviru iz dubine ljudskog bića.


I sada, s vedrinom dodirujem svoje

bore, a tijelo koje se mijenja u svojoj

materijalnoj prolaznosti, ne brine

me toliko, jer mladost i dalje sjaji

u mom oku od energije radosti

u spontanom življenju, bez

opterećenja vanjskim izgledom.


A ti, hoćeš li brojati svako jutro

svaku boru zabrinuto? Broji

slobodno i pokrivaj i skrivaj

neminovni protok vremena, da

ljepotu mladosti zadržiš izvana,

bez vedrine i sjaja u očima.


Ne brine me tvoja maska mladosti,

već tvoj odraz u ogledalu starosti,

neprepoznatljivo izboran brigom.




NE TREBA MI, NE TREBA TI



Ne treba mi tvoje mišljenje,

da bih znala kakva sam

i zašto sam u društvu

licemjera, nepoželjna.


Ne treba ti njihovo mišljenje,

da bi ti znao kakva sam

i zašto sam u društvu

iskrenih, poželjna.


Ne trebaju mi hvalospjevi,

ne treba mi divljenje,

da bih se osjećala bolje

jer znam, uistinu, kakva sam.


Ne treba me netko voljeti prvi,

da bih ja njega voljela.

Ne treba mi laž,

kada je istina bolna.


Ne trebaju ti dva lica,

da bih te lakše upamtila.

Ne trebaju ti različite riječi

za mene, i različite za druge.


Ne treba mi tvoje divljenje

samom sebi, gdje nema mene.

Ne trebaš mi, jer znam

sretna biti i bez tebe.




NOĆ ILI MOĆ PIJANSTVA



Prošlu noć, pijana od crnog vina,

Jedva sam hodala, jedva pričala,

i čekala sam ... Trijeznila se usporeno.

Čekala sam prvi bljesak razuma

da cijeli odrezak bečki pojedem

i postanem uobičajeno normalna.


Odjednom su mi se podigli teški,

sneni kapci i otvorila sam oči:

"Gdje sam?" I u trenu sam shvatila i

zasramila se. Zaspala sam za stolom,

ne znajući kako. Vjerojatno s glavom

podbočenom rukama, ne znam.


Na stolu posuđa više nije bilo,

primijetila sam odmah. Samo blok i

otvoreno nalivpero, pa sam podigla pogled,

isprikom obavijen, a konobar me ispod

oka pogledao. I mahnula sam mu.


"Voćni čaj, molim!", prozborila sam, a on bez

riječi udaljio se. A neposlušni kapci teški,

ponovo spuštati se započeli i tek zveket

šalice sa čajem, pri spuštanju na stol,

trgnuo me i otvorio mi oči: "Opet sam tu,

prisutna i plaćam", pomislila sam u šutnji,

jer pitao me nije ništa, samo kimnuo je

glavom, udaljavajući se od mog stola.


Mirisni, topli čaj, prostrujao mi je tijelom,

dok sam promatrala ostale stolove. Ista

dva mladića za susjednim stolom, jednako

pričali su, zabavljeni sobom. A pivo u

čašama zlatilo se isto. Malo dalje, uz prozor

leđima do radijatora, sjedila je žena

zatvorenih očiju uz kavu, pretpostavljala

sam. Da li tek serviranu, ili već popijenu,

nisam to mogla tada znati previše udaljena.


"Nisam jedina kojoj san se spušta

neumoljivo na oči u sitne noćne sate",

tješila sam se u bistrou od 0-24 sata.

Vrijeme je bilo da krenem, ali nisam se

usudila ustati naglo. Prošetala sam

prvo popraviti šminku. "Hodam!" Gotovo

na glas sam izustila. I vino i umor,

pobijedili su hrana i malo sna, sat ili dva.


Pogledom pretražila sam salu, ali konobara

nigdje, da ispričam se i zahvalim na pažnji.

Na odlasku pozdravila ostale sam za šankom.

I hrabro zakoračila u hladno, još

mrakom ogrnuto, zagrebačko jutro.




BOJE MOG ANĐELA ČUVARA



Postoji Anđeo kojeg ne mogu prepustiti

nikome, jer meni je dosuđen i oduvijek je

bio moj. I onda, kada mi se još nije obratio

i ukazao u punom svjetlu svoje dobrote

i apsolutne ljubavi nebeskoplave, znala sam

da će jednog dana doći i biti prepoznat.


Krila mog Anđela obojana spektrom duge

prelijevaju se Sunčevim zrakama obasjana.


Moj Anđeo nije više dječak i zato više nema,

našem oku prepoznatljiva krila bijele boje.

Iako on tvrdi da satkana su od bijele svjetlosti,

ipak, jer ona sadrži sve te druge boje.

Tvrdoglav je ponekad, i iako ne leti, sveprisutan,

ali nikada ne bi priznao da stvarno postoji.


I sada, kad je muškarac moj Anđeo, još uvijek

nosi dječaka u svom srcu nebeskoplave boje.


U morskoj pjeni zna spavati, ljuljuškajući se

nestašno na valovima. A ponekad se igra

među oblacima pahuljastim bijelim,

loveći stihove kao leptire što lovimo mrežom

i u pjesme nižući ih, da bi mi ih donio na dar.

I zvijezde se utišaju kada ih čitam naglas.


Njegov veseli smijeh, razdragane praporce,

čujem sve do oblaka i iz najveće daljine.


I onda mi odjednom, nasloni glavu na rame

i čuva me i voli, a glazba ga prati u stopu i

znam, i rekao mi je to već, da napustiti me

nikada neće. I kako bi, kad dušu mi obnavlja

toplinom Sunčevih zraka i bojama duge.


Svog Anđela, ponekad kada spava umoran od

igre, ja čuvam u svojoj duši, u srcu i u mislima.




PJESNIČE !?



Plačeš li pjesniče

za razbijenom čašom,

ili uzmeš drugu

i natočiš si vode

da ne budeš žedan?


Patiš li pjesniče

kada si gladan,

ili uzmeš komad kruha

i pojedeš ga u slast

da ne ostaneš gladan?


Trpiš li pjesniče

bol u duši svojoj,

ili uzmeš olovku

i ispišeš stihove

da te više ne boli?


Voliš li pjesniče

samo u stihovima svojim,

ili ćeš pokazati

svoje osjećaje nekome

da ne zaboraviš voljeti?


Ljubiš li pjesniče

samo dušom pjesme svoje,

ili ćeš dušu pokloniti nekome

da ne prestaneš ljubiti?


Možeš li pjesniče

birati što ćeš činiti,

ili ti je već predodređeno

sudbinom od tvog rođenja?




ECCE HOMO !



Svjetlost Sunca nove galaksije

reže sjajnim zrakama tamu

dubokog svemirskog beskraja,

beskraja bez svjesnosti postojanja,

u trajanju bez računanja vremena.


Sažimaju se i stapaju zrnca prašine

Svemira, stvarajući lebdeće krhotine

novog agregatnog stanja, krute

materije u vječnoj vrtnji oko svoje osi.


Anorganska materija, od raznih

elemenata sastavljena, raste u

sferoidni oblik, rotirajući oko Sunca,

ogromne Zvijezde svjetlosti i vatre.


Postanak, kao zadana stvar,

započeo je stvaranjem svjetlosti

duginog spektra, koja se lomi oko

planeta galaksije u nastajanju.


Milijuni godina nastajanja i onda,

na ohlađenoj površini, prohoda biće,

svjesno novonastalog života, i iako

dobivši Postanak na dar, započinje

svoj nezaustavljiv hod u Nestanak ...




ONA I ON



Potisnuta svijest o umnosti vlastitoj,

Stoljećima pokušava porušiti

Podignute zidove neprihvaćanja

Činjenice, da ženi jednako pravo pripada

I jednaka mogućnost za let u visine

Spoznavanja moći misli i znanja.


U ne tako davnoj prošlosti čovječanstva

Zakoračila je žena putem neizvjesnosti,

Upijajući prikupljeno znanje ubrzano,

Da dostigne muškarca koji dugo već

Putuje stazama saznanja o svemu

Što postoji i što nastaje i nestaje.


Zadatak od Stvoritelja da donese novi život,

Žena ostvaruje i brani ljubavlju urođenom

U dubini duše i vlastite svijesti

Plešući vječni ples između ropstva i slobode,

Neumorno balansirajući između života i smrti

U muškom svijetu stalnih ratničkih igara.


Za stjecanje prevlasti i lažnih moći

Svijet su muškarci okrenuli naglavačke,

Koncentrirani na sve nebitno,

Odbacili su najbitnije stvari i sada pati

Naš, nekad rajski svijet, u suzama

Za komadićem kruha i vina crvenog,

Natopljenog slatkom ljubavlju.


Planet u grču apokaliptički jeca,

Od ljudske ruke u teškim ranama,

Udišući vlastitu zatrovanu atmosferu,

Na samrtnoj postelji kratkoga daha,

A žena još ljubavlju opčinjena, rađa

Djecu za spas ljudske vrste beskućnika.


A bludnice ples ljubavi prikrivaju

Raskošnim haljinama, nakitom sjajnim,

Muškarcu podilazeći, um svoj žrtvujući i

Na pladnju mu svoje tijelo dajući

Pred zrcalom Života s odrazom Smrti.


Tutnji Svemir kroz svoje crne rupe,

Sprema se prasak Super Nove,

Jer poslije nestajanja, slijedi nastajanje i

Pokušaj stvaranja novog Života, bez

Pogreške u svijesti, čovjekovog samouništenja.




NE PRILAZITE MI DANAS



Ne prilazite mi danas.

Ne želim voditi razgovore

Bez smisla, dosadne,

Samo da bismo razgovarali.


Ostavite me na miru danas

Da uživam u šutnji

Sama sa svojim mislima,

Jer upravo to hoću.


Ne da mi se danas

Gledati vaša lica i

Prazni pogled ispunjen

Usamljenošću i dosadom.


Sama za stolom danas

Ja nisam usamljena.

Samo sam uzela predah

Od raznoraznih razgovora.


Budite sami sa sobom danas,

Sami sa svojim mislima

I naučite se šutjeti da bi

Razmislili zašto ste vi sami.




PRELAKIRANI STVOROVI MEĐU NAMA



Kako ste danas, vi što izlazite na ulice

debelim slojem laka u boji premazani?

Blještavilo vaše kože zasljepljuje mi oči

navikle na pastelne nijanse prirodnih boja.


Kako da vas nazovem, vi žene i muškarci,

hodajući spektri raznih umjetnih boja?

Po vrsti laka, ili jednostavno po trenutnoj boji?

Možda s jednim i drugim, kao ime i prezime:

Gospođo Nitro Žuta, gospodine Nitro Plavi.


Kako ste prelakirani intelektualci-glumci?

Kako ste prelakirani pjesnici-glumci?

Kako ste prelakirani filozofi-glumci?

Je l' vam ugodno pod vašim šeširom

s lakiranim umom ispod, usmjerenim na

osvajanje žena, muškaraca, vlasti, moći,

država, svijeta, čitavog planeta ...?


"Krasan Vam je ogrtač, gospodine Nitro Crni.

Hoćete li ga odložiti, toplo je ovdje? Evo, prva

skidam se do gole ljudske kože, bez lažnog

srama pred Vama, gospodine Nitro Crni."

Mislite Vi samo o meni da sam laki plijen,

al' vidjet ćemo što nosi ova noć, sutrašnji dan?


"Popijte još malo crvenog vina, izvrsno je."

Da opijen prestanete glumiti i misliti, gospodine.

"Koža Vam je glatka, uredno lakirana, vidim."

Pripremam Vam acetonsku kupku jer,

danas je dan istine o Vama i Vama sličnim

stvorovima među ljudima. "Pijte, samo pijte!"


Vidim da pogled Vam požudno plete mrežu

usmjeren na vlastito zadovoljavanje i ne zanima

Vas ništa drugo, nitko drugi što osjeća i

kako se osjeća, zar ne dragi gospodine Stvoru?

"Zaronite sad u toplu kupku, divna je, čekam ...

Ne grčite se, samo Vam se lak topi s tijela."

O, kako jadno izgledate tako oprane kože!


"Odjeća Vas čeka, ljudska, na stolici složena.

Obucite se sad, jadniče, i odlazite svojima!

Dozvolite im opet da Vas premažu lakom

neke druge boje i ostanite u svom lakiranom

svijetu, daleko od nas ljudi, kojima ne

pripadate, niti vas želimo gledati više."


Tko ste vi što nam se predstavljate u lažnom

sjaju, naučenim ulogama za preuzimanje i

osvajanje ovog našeg nesavršenog svijeta?

Tko ste vi što si uzimate za pravo ponižavati ljude,

vi stvorovi lažnog osmijeha i prikrivenih namjera?




ČEKAM DA ZABORAVIM DA OVO NIJE PJESMA



Čekam da zaboravim sve isplakane suze

Čekam da zaboravim tugu neizmjernu

Čekam da zaboravim glad svjetsku

Čekam da zaboravim bosu djecu.


Čekam da zaboravim mržnju izmišljenu

Čekam da zaboravim ljubav neostvarenu

Čekam da zaboravim laži izgovorene

Čekam da zaboravim neizgovorenu istinu.


Čekam da zaboravim raj na Zemlji u nestajanju

Čekam da zaboravim pakao na Zemlji postojeći

Čekam da zaboravim čudesnu prirodu Suncem obasjanu

Čekam da zaboravim da ta ljepota je u nestajanju.


Čekam da zaboravim da čovjek se rađa da bi umro

Čekam da zaboravim da čovjek umire da bi se rodio

Čekam da zaboravim sjećati se veličanstvenog Postanka

Čekam da zaboravim da postoji i katastrofalni Nestanak.


Čekam da se sjetim smijati se radosno i nezaustavljivo.

Čekam da se sjetim tko sam trebala biti, a nisam.

Čekam da se sjetim što je to Čovjek, a što sam ja.

Čekam da se sjetiš ti ...




IZGUBLJENI JAHAČI PROŠLIH ŽIVOTA



Tko ste svi vi oko mene, pitam se

iznova s rađanjem svakog dana?

Ja koračam uvijek jednako

kao što sam prije, tako i sada,

otvorenog pogleda i vedra lica.


Tko ste vi što slušate zvuk koraka,

a ne čujete njihovu čvrstinu?

Tko ste vi što gledate, a ne vidite

dalje od površine ženske kože?

Tko ste vi što mislite i osjećate,

a ne prepoznajete snagu duha?


Tko ste vi što ne čujete glazbu

stepa, livada, planina i šuma?

Odvažni konjanici prošlih života niste,

jer konje zatvorene u strojevima vozate.


Vjetar vam ne mrsi kosu, gelovima zaglađenu.

Vatru ste zaboravili paliti bez upaljača.

Ne mirišete na dim, zemlju i travu.

Ne dižete više pogled prema Suncu i Mjesecu.


Pjesma vam se ne čuje do zvijezda.

Strast jahača netragom je nestala.

Nestala je čežnja, nestali su vatreni pogledi,

Nestalo je čekanje i nedostajanje.


Prigušen je nestao i smijeh slobodne

duše, u četiri zida zatvorene.

Tko ste vi oko mene, pitam se

iznova s rađanjem svakog dana?




AKO TO ZABORAVIM ...



To što si me primio za ruku

kada smo izlazili iz Raja

i misliš od tada da me posjeduješ ...

To što si me otimao i vezao konopcima

u ratnim pohodima osvajača ...

To što si me na silu uzimao

kada to nisam željela niti htjela ...

To što si izmislio pojas nevinosti

ne vjerujući da te volim ...

To što si me stavljao u okove

optužujući me stalno za nešto ...

To što si me držao po strani

kao da sam bez imalo pameti ...

To što si me kamenovao

a ti si griješio više od mene ...

To što si me proglašavao vješticom

i spaljivao na lomači ...

To što si izmislio celibat

a nisi ga se nikada pridržavao ...

To što si mene od početka učinio

kurvom samo sebi za užitak ...

To što rasipaš dragocjeno sjeme

budućeg čovječanstva uzalud ...

To što misliš da me možeš kupiti

kao stolicu i sjediti na meni ...

To što se ne trudiš dovoljno

da me ljubiš kao ja tebe ...

To što i dalje misliš da me možeš

posjedovati kada ti se prohtije ...


Ako to zaboravim, možda ću te

moći ponovo započeti voljeti ...




JESEN I JA



Koraci moji zamiru niz

Ulicu, suhim lišćem

Prekrivenu.

Žuti tepih samo šušti.


Rano jutro, hladno je,

Bez rose i mirisa.

Prolaznici ne prolaze.

Biciklist je projurio.


Da nema ulične rasvjete,

Mrak bi me zagrlio samo.

Pločnici put su

Po gradu usnulih ljudi.


Tišina.

U daljini nazire se tramvaj

Što klizi prugom bez buke.

Blizo je okretište.


Borongaj ostavljam, da bi

U toplom tramvaju

U centar grada stigla i

Buka prometa povećava se.

Ljudi su na Trgu, ipak je to

Zagreb.


Rakija od suhih šljiva

u baru, grije dušu putnice.




SAD SAM RIJEKA



Tečem svojim koritom

Dugo vremena bez

Skretanja, ravno.

Prema moru modrom i

Stopljena, ne nestajem,

Niti izvor presušuje.


Voda mi vrije energijom,

Obnovljivom, nepresušnom.

Nezaustavljiva u vremenu

Koje prolazi ...

Prpošna kod gorskog izvora,

Moćna u nizini.


Njedara prepunih vode,

U matici nezaustavljiva

I sveprisutna ...




SLUČAJNI PROLAZNIK



Slučajni prolazniče,

Tebi govorim, da.

Zastani trenutak, jer

Bila sam ono što jesam

Pri susretu ...

A potom ono što nisam

Pri rastanku ...


Tko i što si, prolazniče

Na životnoj crti

Mojoj zarezom obilježen,

Umjesto točkom zaustavljen,

U jednom trenutku

Kada sam nakratko

Bila ono što jesam?


Nije više važno, jer

Mjesto susreta više ne

Postoji, osim u zaboravu,

Vrijeme susreta više ne

Postoji, osim u zaboravu,

Ni okus susreta više ne

Postoji, osim u zaboravu.


Slučajni prolaznik ostaje

Slučajan, i prolazni lik

U slikama sjećanja.

Ali, ponekad se pojave te

Slike kao iznenadni bljesak

Iz zaborava, slučajno.




STIGAO JE CIRKUS U GRAD



Primi me za ruku, provedi

djetinjstvom, da se radujem

i od srca smijem kad mi

se šećerna vuna zalijepi

za prste, nos i usta.


Dotakni me, pod cirkuskim

šatorom s bezbroj ogledala,

da se dodir ponovi nebrojeno

puta, a lica čudno iskrivljena

da nas zasmiju do suza.


Potrčimo zajedno do ringišpila

I zauzmimo sjedala, ti crveno,

ja žuto, i poletimo do neba

noge podižući i loveći u zraku

jedno drugo za sjedalo i ruku.


Krenimo potom u kuću strave,

da se zajedno plašimo i

stisnemo vrišteći u mraku,

pa od straha ljubimo,

izlazeći zagrljeni u vlaku.




JESEN



Blijedi li slika mog lika

U sjećanju?

Blijedi li osmijeh moj

U pogledu?

Blijedi li moja vedrina

U duši?


Da li su još bliske

Misli moje tvojima?

Da li ti još srce

Kuca i za mene?

Da li ti se jutrom

Oči još pune radošću?


Pri pomisli na rijeku

Treperavih osjećaja,

Pri pomisli na toplinu

I slučajnih dodira.


Odnose li vjetrovi

jesenski, sve u zaborav?




DA JE RIJEČ MAČ



U ušima mi odzvanja glasni topot

Riječi izgovorenih i neizgovorenih,

Riječi ružnih, lažnih i nevažnih,

Kao bodljikava žica što su mi se

Kroz srce provukle, ostavljajući

Krvav trag nezacijeljenih rana

I ožiljaka krivo zaraslih i neravnih.


U duši mi odzvanja dvostruka jeka

Riječi izgovorenih i neizgovorenih,

Riječi ružnih, lažnih i nevažnih,

Kao podsjetnik gorkog okusa na

Resku bol koju su riječi izazvale,

Trgajući mi dušu na komadiće,

Na iznova nespojive krhotine.


U sjećanju mi odzvanjaju nezaboravi

Izgovorenih i neizgovorenih riječi,

Uvredljivih, a ničim zasluženih,

Riječi ružnih, lažnih i nevažnih

Što ih ljudska usta mogu izreći,

Koje niti mač ne može nadmašiti

U odrubljivanju ljudske glave.




A DA NE ZABORAVIŠ ...



Koliko puta možeš, majko,

Da rodiš svoje čedo milo

U tuđem svetu, koji govori

I ćuti na nekom drugom jeziku,

A da ne zaboraviš ...


Koliko puta možeš, majko,

Da učiš dete da hoda uzdignute

Glave ulicama tuđih gradova,

Pevajući pesme pradedova,

A da ne zaboraviš ...


Koliko puta se može dete tvoje

Odbraniti od udara vetrova tuđih

Običaja, u kolu plešući zaneseno

Muzikom tuđih srca i duša, majko,

A da ne zaboravi ...


Koliko puta može čovek da zatomi

Svoju toplu i široku dušu u

Hladnom svetu, bez oba zavičaja

Toliko puta napušten i sam,

A da ne zaboravi ...


Jesu li to ruže procvetale u maju,

Mesecu mog rođenja, majko?

Zar je i kraljica cveća čekala dete

Srca i mirisnog proleća?




POGLEDAJ, MILI, DIJAMANTE



Da li da patim i bolujem zauvijek

Za prošlim, razbuktalim osjećajima

U sjećanju, ili da se otisnem na

Pučinu onih novih, koje sada

Vidim na horizontu modrom?


Ljubav kao pauk, dušu moju

Oplela mi mrežom tankih niti,

Čvrstom i nepokretnom,

Kapima rose prekrivenom, koje

Umjesto suza, sjaje kao

Dijamanti blistavi i vječni.


Pogledaj, mili, dijamante kristalne.

Bez obaveze, pogledaj samo,

Ne nudim, ne prodajem ih

Jer bi se od dodira mogli

Rasuti po tlu, nepovratno, i zato

Zaustavi dah, i samo gledaj.


U pogledu tvom mogao bi

Odraziti se njihov kristalni sjaj,

Kao zov, kao ljubav, kao sreća.

Priđi bez straha, isto te čeka

U očima mojim dubokim

Čežnjom za ljubavlju ispunjenim.




PRIČA O VLADARIMA SVIJETA



Gospodar planina Šakal Dugodlaki, navukao je

Svečano krzno za put i krenuo je spuštati se

Kosinom u nizinu, dok čopor prepustio je starijem

Sinu, Šakalu Oštrozubom, s povjerenjem.

Lako je, još uvijek, kilometre prevaljivao, čineći to

Na sve četiri noge i udisao je pri tome mirise svog

Doma planinskog: svježe trave, cvijeća i drveća, i

Vjetra što mu je hladio krzno u brzom trku.


I nije s radošću razmišljao o braći gradskoj i

Pozivu njihovom na godišnju proslavu vladara

Nizinskog svijeta, sve društvo visoko rođaka

Kratkodlakih, nekad ljepotana, a sada ...

Slike mu se pojave u svijesti od proslave prošle,

Rođaka tustih u kaputićima što stežu im trbušine

Da im puca dugmad od napora, i ni za trčanje koji

Više nisu, niti za šakalske igre po nizini i planini.


A štekću promuklo kraj srebrnih žlica i vilica

Prepunih porculanskih tanjura, hrane za mačke

Ne za šakale, koji sad lijeno gutaju sve preko

Otupjelih zuba na sramotu ponosnog plemena ...

I primijeti, prolazeći gradom, da naroda glas

Ne čuje se više na ulicama, jer svi kao ovce

Poslušno rade i služe gospodare šakale, bez

Pogovora, pognute glave i bez ikakvih prosvjeda.


Kao vladar planina, obučen u krzno, namirisan,

Bio je dio elitnog društva, koje mu srce nije

Prihvaćalo veselo kao da im pripada, već

Ponosno uzdignute glave, uvijek je odudarao.

A braća ga bučno pozdraviše jedva dišući i

Lajući šakalski pozdrav bez snage, stenjući,

Umjesto da srca naroda zalede i da se sve ori,

Od njihove snage i vjekovne krvoločnosti.


I tada odluči, zauvijek zaustaviti plemensku

Sramotu i zakolje sve šakale nizinske, te

Krvav na planinu se vrati, na sve četiri, moćno

I u trku, slavan i gospodar osvojenog svijeta.

I zavlada mir i pravda među ljudima i novim

Gospodarima, šakalima planinskim, pravednim,

I potrajao bi da se nisu započeli uzdizati,

Nasljednici nizinskih šakala kratkodlakih.




UPITNA PJESMA



Da li je ljubav bio izmišljen

pojam, samo za pričanje

bajki i priča?

Da li je ljubav služila

tisućama godina

od Postanka svijeta

da nas navede da

objašnjavamo naše odnose

i kao isprika

za sve učinjeno sebi

i drugima iz

raznih razloga

neobjašnjivih i

čudnih?

Da li je ljubav

iluzija

u koju se

zaogrnemo

za lakše

preživljavanje

svega onog

što ljubav

nije?




NEKA BUDE LJUBAV



Znao si onda kada si izrekao:

"Neka bude ljubav!",

što ćeš nam učiniti.

Htio si da samouništenje

bude dugotrajna naša patnja,

rastrgana između ljubavi i mržnje.


Zatvoreni u krugu nespojivih

pojmova, vrtimo se već tisućama

godina, dok se ne ispečemo

na vlastitom ražnju, kao hrana

samima sebi, svežderima,

beskrajno gladnima.


Vrte se životi na ruletu smrti, koja

samo čeka razjapljenih usta

nečije tijelo, mlado ili staro, jer

ne bira plijen po redu nekom,

nasumično gutajući što padne joj

u ždrijelo, neprožvakano i cijelo.


U ljubavi si htio da patnju rađanja

zaboravimo, kako ne bi prestali

nastajati i postojati za nove patnje.

U ljubavi si htio da djecu pretvaramo

u ljude, koji će je zaboraviti ili odbaciti

da bi iz ljubavi ratove vodili.


Kroz bajke i priče ljubav se provlačila,

učeći nas pogrešno da stvarno postoji,

a iluzija je oduvijek bila u sretnim

završecima i pobjedi dobra nad zlom.

Dok stvarnost je bila obrnuta, nikada

bajka, već priča na kraju bez početka.




NE BRINI, DIJETE!



Ne brini, dijete, uz majku svijeta!

Majka ima srce hrabrog lava,

Srcem će te obraniti.

Majka ima krila anđeoska,

Krilima će te zagrliti.

Majka ima ruke od mirisnog cvijeća,

Njima će te milovati i tješiti.

Majka ima dušu nebesku,

Njome će te na oblake poleći

Da spavaš mirno dok majka čuva.



Ne brini, dijete, uz majku svijeta!

Neće tebe majka nikada napustiti.

Od svijeta ovog ona će te zaštititi,

Jer svijet je mukom rađajući stvorila,

I svijet će ona krikom svojim prozvati:

Da se sjeti majke koja ga je othranila,

I s ljubavlju i žrtvom na noge ga podigla.

Da se sjeti uspavanke koju mu je pjevala,

Da se sjeti majčinih krila anđeoskih,

Da se sjeti njenih ruku od mirisnog cvijeća,

Da se sjeti majčine duše nebeske,

Da se sjeti njenog srca punog ožiljaka.


Ne brini, dijete, uz majku svijeta!

Ne zaboravi da imaš majku na tlu i na oblaku.

Ne zaboravi da te čuva ona i kao čovjeka.

Ne zaboravi da nikad pored majke nisi samo!




MOGU LI ...



Čekati te

toliko

dugo,

nerazumno

je.


Željeti te

toliko

puno,

neizdrživo

je.


Misliti

o tebi

toliko

mnogo,

uzalud

je.


Mogu te

toliko

strasno

u snovima samo,

ljubiti.


Mogu te

toliko

nježno

u mašti samo

grliti.


Mogu ti se

zauvijek

na dlan

nasloniti,

predajući se.


Mogu li te

konačno

upoznati,

nepoznati

moj?




POGREŠKA



Nije mi kao kod kuće nigdje,

osim u meni samoj. Niti jedna

crkva mi nije hram, osim vlastite

duše i rodenovski sklopljenih

ruku u katedralu vlastite molitve.


Niti jedan čovjek više nije Adam,

niti jedna žena više nije Eva, jer se

sve zaboravilo što se naučilo

zagrizom u rajsku jabuku i primilo

na znanje s drveta spoznaje.


Čovječe, misliš li da si bog od sebe

samog proglašen, a sve manje

si nalik svom Stvoritelju, čemu si

tisućama godina težio, a sve se

više udaljavao i udaljavao ...


Čovječe, misliš li da ti je pamet

veća od mudrosti Svemira, a

Svemir ti se grohotom smije,

dozvoljavajući ti da si dom

uništiš i nestaneš bez traga.


Čovječe, razmišljaš li ti, uopće,

o tome da će se sve poslije tebe

obnoviti i nanovo postojati, a

ti kao pogreška, biti neponovljen

jer Svemir iz pogrešaka uči.




TI



Osjećaji moji vezani uz tebe,

Neopisivo me podsjećaju, na

Opojni miris cvijeća koje

Očarava mi sva osjetila.


Glas tvoj upućen mojim

Ušima, preplavljuje i

Potapa kao bujica, od

Koje ostajem bez daha.


Dodir tvoj nježni poput

Ptičjih krila, zakriljenu me

Odnosi u visine, na oblake,

Sa svemirom me spajajući.


Pogled tvoj dubok i taman,

U samu strast me pretvara

U predavanju tebi, bez

Imalo otpora i razmišljanja.




1932.



Sjećaš li se tisućudevetstotrideset i druge

Godine, kada smo šetali pariškim ulicama

Zaneseno, i divili se palačama i zgradama

S dušom prošlosti, koja je izvirala kroz

Njihove zidove i o kojoj si mi pričao

Koračajući uz mene, ležerno i radosno?


Hladan vjetar ledio nam je obraze i ruke,

Koje nesvjesno smo već gurali duboko u

Tople džepove, odvajajući se i približavajući,

Dodirujući se i odmičući, slučajno, između

Koraka, ne misleći da je to privlačnost ili

Tjelesna strast, a bila je, sada to znam.


I onda, još hladnija noć zagrlila je

Grad snova i umjetnosti, grad ljubavi,

Kad zastali smo i ušli na uglu dviju ulica

U restoran posebne topline, intimnog

Ambijenta baš za nas, duša prepunih

Riječi još neizgovorenih, nestrpljivih.


I potekle su riječi iz odleđenih usta,

Spajali su se na tren pogledi u dijalogu,

Tvojem i mojem, dok dijelili smo zalogaje

Pričajući opušteno, potpuno odvojeni

Od svijeta oko nas, bez dodira voleći se,

Svjesni samo silne ljubavi između naših duša.




LJUBAVNA BOL



Umrijeti da je lako,

Umiralo bi se svaki

Dan, s razlogom,

Od neuzvraćenih

Mnogih ljubavi.


Ovako samo ostaje

Bolna čežnja i

Patnja dugotrajna

Što grči srce

U boli,

Krvarećeg, bez

Vidljivih rana.


Iz klijetki se

Cijede kapi,

Suze krvave

Što plač prate

Treperave duše,

Patnjom natopljene.


Patnja, moćnija je

Od sreće, čini mi se,

Nepodnošljivu izaziva

Bol, nezacijeljenih

rana ljubavnih.


Boli me ono što

Osjećam, boli me ono

Što ne osjećam,

Atomom svakim

Neshvaćene,

Rastrgane duše.


Očnjaci zvijeri

Krvožednih

Dio po dio,

Bez predaha,

Bez kraja, trgaju je

Neprekidno.


A Svemir urla

U svojim,

Mračnim

Dubinama.




ČOVJEČE KRHKI, SMRTNI



Koliko boli podnijeti možeš

Čovječe krhki, smrtni?

Čovjek na čoveka ide,

A to ne rade niti zvijeri.


Možeš li zaboraviti,

Možeš li oprostiti

Smrtne rane, neoplakane,

Ljudske živote ugašene,

Zakopana tijela u nepovrat,

Oduzete živote stare i mlade?


Koliko boli podnijeti možeš

Čovječe krhki, smrtni?

Kad si u nesavršenosti odrastao,

Kad si u nesavršenosti ostao,

A zauvijek nedostižan cilj

Ne dosegnuvši nikad,

Sve više udaljujući se.


Po životnom putu tvrdom

Gazio si dok su ti žuljevi

Pucali i krvavi bolno te

Podsjećali da si griješio,

I da si krivicu svijeta dijelom

Nosio na leđima nejakim,

Sve do kraja i opet iz početka.


Koliko boli podnijeti možeš

Čovječe krhki, smrtni?




NEPOSTOJEĆI MOSTOVI



Ne izazivaj me, čovječe, da ti

vratim istom mjerom, dok još

imam strpljenja slušati riječi

neprimjerene, koje izgovaraš,

a zaslužila ih uopće nisam.


Ne tjeraj me da postanem

jednaka tebi, dok još nisam

pretvorila se u ono što mi

cijelo vrijeme govoriš da jesam,

povređujući mi čistu dušu.


Ne trudi se više praviti se

da me poznaješ, kada iz

istih izvora nikada nismo

jednaku vodu pili, okrepljujuću,

uvjet naših budućih života.


Ne moli me više da se vratim

preko mostova kojima sam

došla, jer ni postojali nisu,

i zato odlazim onim koji sam

sama s mukom izgradila.


Pazi samo da ne posiječeš

dva drveta života, što će ti

hlad pružati za ljetnih vrućina,

kada izađeš u svoje dvorište

u danima hodanja sa štapom.




RIJEKA ODLAZAKA



Jednom kada zagaziš duboko

U rijeku odlazaka i zaborava,

Ne pokušavaj silom vratiti se

Uzvodno, protiv njene matice,

Koja svemu povratak brani.


Prepusti se vječnoj struji što

Odnijet' će te nizvodno lako,

U njedrima prozirnim svojim

Prema kamenu što se bijeli,

S daleke morske obale.


Zaroni u dubinu azurnog mora,

I izronit ćeš potpuno čist i slan

Od zaborava, i bijel poput

galeba raširi svoja laka krila,

Da podigneš se nad površinu.


Prepusti se vjetru da te zagrljenog,

Ponese put neba svijetloplavog,

U pustolovinu slobodne ptice, među

Nestašne oblake što se valjaju, da

radosno i duboko udahneš život.




LJUBITI ZAUVIJEK NIJE TEŠKO



Teže je ljubiti malo i kratko,

Pa prestati, i opet iznova

Započinjati, i nadati se

Onoj ljubavi zauvijek, a nije.


I zašto nadati se ponovo.

I zašto tražiti i čekati više,

Kad smo toliko puta krenuli

Pa stali, razočarani u sve?


Koliko puta smo željeli silno,

A nedovoljno željeni bili?

Koliko puta smo ljubili strasno,

A jednako ljubljeni bili nismo?


I prevareni nekom neželjenom,

Drugačijom ljubavlju ostali smo,

Sami čekati da prođe bol i tuga

Zbog neostvarene čežnje i sreće.


I nikada prestati, lažna ljubav

Nije htjela, igrati se beskonačno

Igre skrivača bez početka i kraja,

Iako ljubiti zauvijek nije bilo teško.




U MORU TIŠINE



Potpuno mirna sam u moru tišine u smiraj dana,

što u noć se pretače protjecanjem vremena,

u disanju mojih osjećaja, koje ne postoji.

Mojom ljubavlju ispunjena do vrha čaša

vječnosti, stabilno stoji na obali Mora Tišine.

Čuješ li i ti tišinu, dragi moj Anđele?


Zar ne vidiš nebrojene kapi moje ljubavi,

kako svaka pojedinačno blista u kristalnoj

čaši, zajedno sljubljenih u slatki napitak?

Za tebe nakupljen je u rosi rajskog cvijeća

snježnobijele boje, zlatnih prašnika, što

podiže svoje čaške prema modrom nebu.


Udahni blagi miris božanskog napitka.

Ispij nektar sa slašću do samoga dna.

Ne plaši se, žedan, silne ljubavi moje

u kapima zlatom vječnosti obrubljenih.

Med na usnama ostavit će ti ih mekim,

I stišati žar će, u očima tvojim što plamte.




ZAGREBAČKO OBIČNO JUTRO



U rano jutro grad još spava.

Hladno je. Na ulicama led i

Snijeg zamrznut u hrpama.

Treperave rasvjete nema svuda.


Koračam i čujem vlastite korake

Asfaltom, tišinom okružena, sama

Sa svojim mislima, što nezadrživo

Nadiru u dugom hodu do tramvaja.


Nedjeljom, autobusa nema dovoljno

Često, pa ima više pješaka po ulicama.

Povremeno vidim siluete ljudi koji

Nailaze iz raznih pravaca i iz zgrada.


Prolaze toplo obučeni i zamotani,

Bez riječi, usamljeni u žurbi, proklinjući

Hladnoću i posao, proklinjući sudbinu.


U daljini, prema rotoru, klize farovi

Rijetkih automobila u prolazu, koji

Na trenutak rastvaraju mračno jutro.


Na tramvajskoj stanici ispod rotora

Troje ljudi i ja, čekamo da stigne

Tramvaj spasa za rasvijetljeni grad.




MORALA SAM ...



Morala sam putovati dugo i

Daleko, da bih shvatila sebe

I vratila se kući u svoj pravi

Dom, u svoje srce i dušu.


Morala sam isplakati se u sve

Rijeke svijeta, zbog svjetske

Boli, da bih isplakane duše,

Bolje razumjela svoju bol.


Morala sam progutati svu

Glazbu svijeta, da bih mogla

Osjetiti i shvatiti onu divnu,

Koja svira uvijek u meni.


Morala sam pojesti sve riječi

Svijeta, da bih znala ispisati

Svoje vlastite, neizgovorene,

Zapisane u mojim kostima.


Morala sam proliti svu krv

Ovoga svijeta, da bih mogla

Dobrovoljno davati svoju, nulte

Grupe, svima kojima treba.


Morala sam ljubiti sve ljude

Našeg svijeta, da bih znala

Ljubiti samo jednog čovjeka,

Bez obzira da li on ljubi mene.




RAZAPETA NA KRIŽU



Razapeta na križu za grijehe svih ljudi,

Poluspuštene glave bez glasa, krvavih

Očiju punih suza što slijevaju se niz

Lice zgrčeno od boli, u mislima sam neutješna.


Kroz poluotvorene kapke s mukom

Podignute, promatram ljude što klikću:

"Spašeni smo! Spašeni smo! Bezgriješnu

Na križu ti žrtvujemo, naš Gospode!"


Iznad mene, odjednom, Anđeo Igre doleti,

Raširenih krila, štiti me od jare sunčanog

Dana, i još sam živa, i još sam živa ...

Al' produžio mi je time patnju neizdrživu.


Poleti moj Anđele hitro u nebeske visine i

Odnesi poruku mojim dragima tamo, da

Za svijet ljudski umrijeti moram, i da se

Vratiti više, možda, nikada uspjeti neću.


Ne sluša Anđeo, za rat se sprema i nebeske

Zmajeve poziva zviždukom prodornim, da

Vatrom spale sve živo i mrtvo pod križem

Krvavim, ljudskom rukom u zemlju zabijenim.

Gorko zaplakah za ljudskim rodom, u vatri

Što nestaje sa lica Zemlje, a ljubavi za njih


Bila mi je i ostala puna duša, toliko puna

Da bi im sve bilo oprošteno i zaboravljeno.




JUČER, DANAS, SUTRA



Znam što mi donosi neko moje sutra.

Sigurna sam i duboko u to vjerujem

Da ne može biti drugačije nego da

Mi se vrati sva ona čista dobrota i

Ljubav, energiju kojih odašiljem svijetu

Od trenutka svog začeća i rođenja,

Jednog rascvjetanog, sunčanog proljeća.


Sjećam se svih onih jučer od tog trenutka.

Sigurna sam i dalje uporno vjerujem,

Da ponoviti se više nikada ne može i neće

Sva proljeća uvenulog i otužnog cvijeća,

Niti neke radosne zime i neka ljeta ...

Samo će ostati zapisani kao pismo u glini,

Bez bola i tuge u mojoj duši za sva sutra.


Znam što mi nosi svako neko danas.

Sigurna sam i vjerujem sve više i više.

Malo onoga što je bilo u sva neka jučer,

A sve više onoga što će biti u neko sutra,

I neće odmah minuti sva bol, i još neće

Procvjetati sve cvijeće onoga mog sutra.


Ali, sigurna sam i vjerujem u moje sutra.




NE PITAJ ME VIŠE ...



Pitao si me da li

Znam što je Istina.

Znam.

Ja sam Istina

Od postanka svijeta.


Pitao si me da li

Znam što je Nevinost.

Znam.

U meni je.

Ja sam Nevinost

Djeteta na izvoru Života.


Pitao si me da li

Znam što je Dobrota.

Znam.

U meni je.

Ja sam Dobrota

Iz plemenite duše nastala.


Pitao si me da li

Znam što je Ljubav.

Znam.

U meni je.

Ja sam čista Ljubav

Od pramajke naslijeđena.


Ne pitaj me više što sam.

Sada znaš.

Pitaj me tko sam, jer

Zaboravio si, da

Kraj tebe stoji netko

Davno nazvan Žena.




ROĐENI JE KLAUN!



Kada sam tek prohodala, slučajno sam

zakoračila u cirkusku arenu, nespretno

Gegajući se i izazvala smijeh kod publike.

"Rođeni je klaun!", uzviknuli su zadovoljno,

Gurajući me natrag pred oduševljene gledatelje.


Bljesak reflektora od tada me prati i sve se

Vrti, sve se kreće - neko vrijeme, neki život,

Na kotačima od grada do grada, kao iluzija

U vječnoj tami besmisla što ne da mi da

Mirno spavam, jer varka bi bio i moj san.


S iscrtanim licem, crvenog nosa i osmijeha od

Uha do uha, koji skriva misli i duboku tugu,

Mene, klauna veselog, bez nade i sreće, čiji

Pokret samo il' gesta, salve smijeha izaziva

Kod opuštene publike što za smijeh plaća.


Umjetna kosa, šarena odjeća, napadna šminka

I drugi razni dodaci, prevariti mogu i iskusno

Oko u prepoznavanju iluzije i stvarnog stanja,

Koji bore se u areni bez predaha, do kraja točke

U kojoj klaun smijehom pokušava pridobiti ljubav.


I tako se svaki dan gase reflektori, skida se

Šminka i šareni kostim, a ostaje sva tuga bez

Smijeha, kao odraz u zrcalu pod cirkuskom

Šatrom, u mraku na kraju grada, od kuda se

Ne čuje plač klauna neostvarenih snova.




LJUBAVI ČUDNE, LJUBAVI RAZNE



Kad ja volim tebe, a ti mene ne.

Kad ti voliš mene, a ja tebe ne.

I onda kad mi kažeš: "Volim te!",

a lažeš, jer voliš neku drugu i

kukavički, nikad, ne priznaješ.

I onda kad "ljubiš" dvije ili više njih,

pa svaku voliš neizmjerno i najviše.


O čemu se tu radi? O nesretnoj ljubavi?

Nesretna ljubav ne postoji, jer takva nije prava

ljubav, već samo varka. Samo nešto što

nije ono što meni treba, niti ono što ja

želim, i zato odlazi zauvijek slatkorječivi,

i ne prilazi mi nikada, jer neću te čekati,

niti dočekivati, a još manje ti vjerovati.


Uzalud molbe, prijetnje, sila ...

Prijetnje zaboravi, ne bojim se nikoga,

pa ni tebe. Niti bi da silom ti voliš mene.

A silom natjerati možeš samo slabe žene,

i sve uzalud je, kad obostrane zaljubljenosti

i ljubavi nema, kad ljubavi su čudne, razne,

većinom isprazne i nerijetko lažne.




SMRT JE IZA PRVIH VRATA



Otvoriš li vrata i pustiš, ne znajući, Smrt

u kuću - uvući će se poput nevidljivog, ali

oštrog dima i dva udisaja bit će dovoljna

da započne ti odvajanje duše od tijela.


Svijest o postojanju vlastitog tijela

nestaje u valovima, nezaustavljivo ...

"Jesi li dobro? Sjedni ovdje", čujem i

iako se držim rukama otraga za sudoper,

sve je uzalud, jer nestajem iz materijalnog

svijeta, nemoćna, ne osjećajući noge.


"Ne mogu se pomaknuti", odgovaram.

Čuli su me, iako nisam znala da li sam

na glas to izrekla, ili sam o tome razmišljala.

Posjeli su me na trosjed, gdje sam se

ispružila na jastuke, osjećajući još samo

glavu, koju sam pomicala desno-lijevo.


Postala sam, zatim, samo misao bez tijela

i osjećala intenzivno mirise iz okoline,

koju nisam vidjela, iako mislim da su mi

oči bile otvorene, ali nisu propuštale sliku.

Pokušala sam govoriti, ali otežali jezik

nije se pomaknuo u suhim ustima.


Znala sam da odlazim u svijet iz kojeg više

nema povratka, u svijet u koji odlaze duše

bez tijela ... i u tom trenutku sam odlučila,

mirno i koncentrirano, vratiti se u tijelo

iz kojeg sam izašla - vratiti se u stvarnost

iz koje sam otišla tako iznenada umirući.


Svjesna da ne želim umrijeti baš sada,

započela sam izgovarati molitvu povratka,

nenaučenu prije, neku novu, svoju ...

Izdahnula sam zrak, opustila se i postala

voda, koja želi rijekom poteći i zagrliti more.


Tada sam osjetila energiju, koja me

podigla u sjedeći položaj, u kome još

nisam osjećala udove i tijelo. Ali život je

započeo nadolaziti na trenutke, šireći se

prvo preko vrata, kroz ruke i trup i mogla

sam polako pokretati prste, dok mi je

glava još uvijek nemoćno visila, a usta

poluotvorena, i dalje bila nepomična.


Kroz otvorene oči, u bljeskovima mi se

pojavljivala slika, još uvijek nestabilno

nestajući. I onda mi se utroba okrenula

i povratila sam Smrt, koja mi se zavukla

u želudac, prije nego što mi je zatrovala

krv, i povukla me sa sobom u nepovrat.


Tonući u san, bila sam jako žedna, ali

nisam imala snage ni za što, osim da

naspavana probudim se ponovo živa.

Jer zašto da umrem baš na dan, kada ću

moći ponovo raširiti svoja krila za let

svijetloplavim nebeskim visinama.




PREKASNO



Pitam se jesu li to mudre

Glave, kad na svaku moju

Riječ, upozoravaju me:

"Prekasno je to za tebe!"

Ili: "Znaš, previše godina

imaš." Zanimljivo, nisam

to znala, i dalje ne znam

zašto bih prekinula živjeti

"u godinama nekim", zbog

istih tih godina nekih?


Najbolje bi bilo ne jesti, ne

oblačiti se, ne izlaziti, ne

trošiti ništa za ništa u

godinama nekim, jer svi

misle da nije takav red.

Koji red, koji običaji,

kad radi se o meni?

Zanima me, kakvi ćete biti

kada se bude radilo o vama,

dragi moji dušobrižnici

puni predrasuda?!


Ima mjesta na grobljima,

ima mjesta na planetu,

gdje mogu se odložiti starci,

koji vam više ne koriste,

prijatelji koje treba ubiti u pojam,

ljudi kojima ne treba posao,

niti novac, niti mogućnost

života bez obaveze, kada ih više

ne žele imati prema nikome.


Dok služiš i daješ, dobar si.

Kad više ne želiš, ili ne možeš -

makni nam se s puta, uz što manje

troškova i plati svoje spaljivanje

da nestaneš bez traga, bez naše muke

s tobom, sa što manje našeg troška

za tvoje putovanje na drugi

svijet, zauvijek.


Prekasno je tek onda, kada postane

nikad. Ne započeti ništa, ne htjeti ništa,

ne tražiti ništa, ne željeti ništa, ne ljubiti

nikoga, ne sanjati ništa ...

I zašto onda, postoji ona narodna:

"Nikad nije kasno", pitam se.




ČEKAT ĆU



Da li si i ti želio koliko i ja onda,

da mi priđeš kao muškarac moga

života, pomno odabran, blizak i mio?



Da li si se i ti plašio svoje želje da će

se ostvariti to da me nježno zagrliš

i ne puštaš više nikada, jer ne bi podnio,

kao niti ja, da ja tebi ili ti meni kažeš

poslije, da je to bio trenutak tjelesne

privlačnosti, ili još gore, trenutak slabosti,

što nije ono što se želi jednom zauvijek?


Zato i protiv svoje želje i volje, odlučila

sam onda, čekati da ne izgubim ono

blizak i mio, pa makar ne dočekala

da me zagrliš i ne pustiš više nikada.


Čekat ću da me jednom zagrliš onako

stvarno, ne u mašti, već muški i strasno.

I da me držiš zagrljenu uspavljujući me

i budeći, svaku večer i svako jutro,

prije nego što krenem nekud s tobom,

ili bez tebe, izlazeći iz tvog zagrljaja,

za koji ne želim da bude više samo

prijateljski kao do sada, jer gorim od

strasti za tobom, već od tvog pogleda.


Čekat ću i ostat' ću sretna gledajući

te kako se smiješ, ili slušajući te kako se

igraš riječima, neprekidno zasmijavajući me.

Čekat ću da i dalje možeš hodati uz mene

bez riječi i slučajno me doticati, ili ja tebe.

Čekat ću da me možeš kada pričaš, onako,

bez obaveze, samo ovlaš pogledati, kao da

ne mariš što sam baš ja tu, iako si sretan.


Čekat ću da se prestanemo plašiti kako bi se

naši pogledi zauvijek stopili u jedan, zajednički,

koji kroz širom otvorene oči, mirno promatra svijet.




NEĆU VIŠE



Više neću napisati niti jednu

pjesmu koja ima veze

s bilo kakvom ljubavlju.

Također, mislim da ne treba

gubiti vrijeme i živjeti.

Bolje je umrijeti.

Da li se može umrijeti,

ako se prestane spavati?


Kada jednog jutra, uskoro,

umrem, spalite me i moj

pepeo bacite u rijeku,

koja će ga razoriti u još

sitnije dijelove, da ne ostane

nikakav trag mog

materijalnog postojanja.


Moja duša će potom

raspasti se na najsitnija

zrnca, koja se više ne zovu tako,

nego kao neki kemijski dijelovi,

toliko sitni da više nisu bitni za

nas ljude, jer ne znamo čemu

bi nam koristili, i sve to od

silne nagomilane tuge.


Ne plačem sada za sobom.

Ne znam zašto plačem kada me

nitko ne čuje, niti će me više

ikada čuti. I nije bitno, jer ništa

uopće nije važno u besmislu

moga postojanja, u ovom

svijetu lažnog smisla,

smisla bez ljubavi.




VJETROVI MOJI



Koračala sam tako kroz

vrijeme, s vjetrovima u lice

i prsa, boreći se s njima

ponekad ravnopravno, i ne.


Koračala sam tako kroz

vrijeme i s vjetrovima u leđa,

što požurivali su me i nosili

putem kojim sam išla, i ne.


Orkanske bure i maestrali,

olujna juga i lahori, izmjenjivali

su se dok sam kročila putem

svog života i svoje smrti.


Ostao je crijep i poneka cigla

na polju vjetrom odnešeni.

Ostalo je potrgano cvijeće,

nakupljeno u vrtu želja.


Vjetrovi moji, svih vrsta i jačine,

zapušite mi u jedra razapeta

da preplovim mora i oceane

kao gusar u potrazi za blagom.




PORED TEBE



Pored tebe mogu biti žena

kakva god da jesam

i uplakana i krhka,

jer ti vjerujem k'o sebi.



Pored tebe mogu biti žena

onakva kakva želim biti

i slaba i jaka, jer čuvaš me

kada jesi i kada nisi tu.


Pored tebe mogu koračati

k'o ratnica s mačem u ruci,

dok ti hrabro nosiš koplje

i čuvaš mi leđa, k'o i ja tebi.



Pored tebe, zagrljena, mogu

spavati poput mačeta, sigurna,

jer znam da si budan i uvijek

tu, dok tonem u san nasmiješena.



Pored tebe mogu biti sve što

poželim, i djevojčica nestašna,

i sretna žena, i neozbiljna i

ozbiljna, neizmjerno ljubeći.




MR. VALENTINE'S DAY



O, moj dragi Valentine, proslaviše te

trgovci robom mnogobrojnom, što za

tvoj dan su je pripremili: od cvijeća,

slatkiša, sve do parfema i ostalih trica.


Sve postalo je znakom zaljubljenosti i

dokaz međusobnog voljenja žena i

muškaraca, neke ljubavi, čudne, javne.


Koliko finih večera će se pojesti u tvoju

čast i u čast svih ljubavi u začetku

na tvoj dan, koji kao svetac proslavljao

si skromno, samo kao svoj imendan?


Koliko pića će se popiti u intimnoj i manje

intimnoj atmosferi barova i restorana, i

opijenih od pića, bit' će više nego opijenih

od vlastite zaljubljenosti i ljubavi, na cesti?


Sve prepuno je i bogato ukrašeno crvenilom

zaljubljenih srca, koja pozivaju unaprijed sve

one koji slave taj dan zaljubljenosti prave,

ali i zaljubljenosti lažne, pred svijetom što

glume, da su oni ti sretnici, a ostali ne.


Jesu li više zaljubljeni oni koji će potrošiti

više, ili oni koji će potrošiti manje za darove

u ime ljubavi? A oni koji čekaju baš taj dan,

dragi moj Valentine, da priznaju svijetu da su

zaljubljeni i pažljivi, sigurno ostale dane

provode u jednoličnoj svakodnevici bez

neke posebne ljubavi u bilo kojem obliku i što

na te izljeve pažnje reći, baš tada i samo tada?


Srca crvena od zaljubljenosti i ljubavi silne,

krvare po izlozima, dućanima i po ulici na

pultovima s cvijećem, pa je sve ostalo

postalo nevažno, u usporedbi s tim pretjeranim

iskazivanjem ljubavi, koja u kupoprodaji tog

dana, dragi Valentine, ima vrlo visoku cijenu.




ZNAŠ LI?



Znaš li da zaljubljeni dobiju krila, iskristalizirana,

nježnoprozirna, kojima se leprša pri koračanju,

koracima zanesenim, prema ljubavi očekivanoj

i željenoj? Vidiš li i ti kako moja krila svjetlucaju

raširena i titraju nemirno u ritmu glazbe koju

slušamo pod svjetlošću Sunčevih zraka ili

svijeća? Zagledaš li se u moje oči zaljubljene,

vidjet ćeš morske dubine raskošne, u slanim

kapima koje blješte energijom radosti i ljubavi.


Primi me za ruku i povedi cvjetnim poljima

ljubavi u začetku, i ne želim znati, ne pričaj,

što će se dogoditi kad spustim se na tlo

skupljenih krila, sve dok mogu kao leptir

lepršati od cvijeta do cvijeta i crpiti slatki

mirisni nektar, dovoljan da mi bude hrana.


Da li leptiri žive samo jedan dan, mili, ili

su nam i o tome lagali da bi prestali kao

oni vjerovati u život vječni u sreći i ljubavi?

Naš dan će trajati sve dok to mi želimo,

zar ne leptiru moj mili, ako želimo i vječno?




POTRAGA ZA IZGUBLJENIM SMISLOM



Sve što je imalo smisla, odjednom,

utopilo se u besmislu i palo na dno,

s kojeg se ne vraća jednako i smisleno,

kao što je bilo prije njegovog utapljanja.


Dozvolim li besmislu da izroni, pretvorit

će me u ništavilo - u beživotno tijelo,

ljušturu, koja više nema razloga da

živi život pronalazeći u njemu smisao.



Da li ću opet imati snage kao do sada,

mislima koncentrirati besmisao i vratiti

ga kao smisao, smisao vrijedan truda u

započinjanju novog lova na vlastite snove?



Zagledana u sebe i svoje snove, znam

da ću ponovo s vedrinom zakoračiti u

novi dan ispunjavajući ih sebi do kraja,

jer nikada ne radim ništa polovično.


Laku noć besmislu, dobro jutro smislu

života i ljubavi, radosti i vedrine, mira i

spokoja, dobrote i plemenitosti ljudske

duše u buđenju svakog novog dana.




MISLIM, GOVORIM, RADIM I PRIČAM



Dok sam kao mlada mislila naivno,

da su drugi ljudi kao ja i da im misli

izviru iz potpuno otvorene duše prema

svijetu i svemiru, onako iskreno da

govore kako i misle, doživljavala sam

često duboko razočarenje kada

sam shvatila, s čuđenjem, da nije

tako, kako bi po mojem trebalo biti.


I prilično dugo vjerovala sam i davala

ljudima priliku da oni shvate i promijene

ponašanje u prilagođavanju meni, kao

otvorenoj knjizi koju se moglo slobodno

i bez straha čitati. A zatim shvatila da

čitanje nije opcija, koja se primjenjuje

u njihovim životima, jer nisu čitali niti

zadanu lektiru tijekom vlastitog školovanja.


Otvorila su mi se vrata tada i prema političkim

vodama, izabranoj od mladih oduševljenih

mojom iskrenošću i borbenošću, ali iskusni

parlamentarci kasnije mi nisu dozvolili niti

da postavim pitanje. Zna se zašto mi nisu dali

da postavljam pitanja ili da diskutiram u saboru,

zato što se ni tada nije govorilo što se misli, niti

radilo što se govorilo da će se raditi - pa sam

otišla nakon završenog mandata bez pozdrava.


Znatiželjan i mlad, čovjek ima volju naučiti i

pokazati svoje znanje i onda mu režu krila

svako proljeće da ne preleti ogradu učmalog

dvorišta ograničene svijesti, koja odgovara

trenutnoj vlasti i njihovim trenutnim lizačima

fotelja i ljubimrukačima, prodanim dušama

za sitniš, koji samo ružno zvecka u džepu i za

ostatke telećeg pečenja na korištenom tanjuru.


Plivati sam naučila već u ranom djetinjstvu

na otvorenom moru, ne bojeći se morskih pasa.

I dalje plivam protiv riječnih i morskih struja ne

posustajući, ne odustajući, ne plašeći se niti

oštrozubih štuka, niti nemani morskih dubina,

niti veprova sa svinjskom glavom i kljovama,

niti vukova što zaštićeni prijete uz rubove šuma.


Za slučaj odrubljivanja glave, il' rezanja jezika,

ostavljam svijetu svoje pjesme u nasljedstvo.




RAZLOG ZA ŽIVOT



Jednom, dogodilo se slučajno iz raznih

okolnosti, da sam začeta i rođena da živim,

kao jedinstvena i neponovljiva jedinka u

svijetu meni samo sličnih, ali ne i istih.

Rađanjem sam instinktivno dobila i razlog

da živim, o kojem tada nisam uopće

razmišljala, nego sam samo udahnula

zrak i zaplakala kao i puno ostalih beba,

koje su se bez svoje volje pojavile na

rukama svojih roditelja, željno očekivane.


U ljubavi smo započeli život, ali usisala nas

je kolotečina, živjeti da bi živjeli, bez

puno razmišljanja o razlogu zašto smo

baš tu gdje jesmo i zašto nam se sve

događa kako se događa. Mnogo toga smo

činili imitiranjem i ponavljanjem, zapaženog

oko sebe pri odrastanju, okruženi ljudima,

i nismo baš bili svjesni da li je to ono

zbog čega smo mi tu, ili trebamo li nešto

drugo učiniti da bi opravdali razlog za

život koji nam je darovan iz tog nekog

razloga, vjerujem, većini nepoznatog.


Da, neponovljiva sam i jedinstvena osoba,

s neponovljivim i jedinstvenim dosadašnjim

životom. A zašto? Koji je razlog svemu

tome što sam baš tako živjela, a ne nekako

drugačije? Jesam li trebala tako doći sada i

do zaključka da mi baš život nije imao neki

smisao, koji bi ostavio traga, ili učinio

život meni i drugima da bude bolji s više

nekakve sreće, kako nazivamo osjećaj

zadovoljstva, bezbrižnosti i mira, ili s više

nekakve koristi za sve one koji će nastaviti

s razlogom za život, s razlogom ili bez njega.


Koji je smisao ovoga što se događa danas

u svijetu u koji smo došli jedinstveni, a mnogi

se ponašaju kao da to nisu i kao da mi to

nismo? Zašto postoji tolika patnja i bol koja

mnogima oduzima volju da razmisle o razlogu

da nastave sa životom bez razloga i smisla,

kada bi bilo logično da nam razlog za život

bude međusobna ljubav, a ne sve ostalo što

ljudima predstavlja zamjenu za tu istu ljubav,

koja se tako jednostavno može nekome dati.




BIJELA VUČICA I ŽENA